Da li živimo u najboljem, najgorem ili jedino mogućem svetu nije pitanje koje previše muči većinu nas. Razmislimo li, najverovatnije bi kao odgovor predali beli listić. Get me out of here, zapomaže svaka iole razumna ćelija u našem telu, izmrcvarena mnogobrojnim sranjima koje je okružuju.
Pre neki dan, žurim na ručak. Izlazim iz jedne od onih samoposluga koje imaju pokretne stepenice, a ispod njih me čeka grupica ljudi naoružanih hemijskim olovkama. Da potpišem neku peticiju. Nemam sad vremena kažem, hvala lepo, i odlazim na parking. Samnom na ručak žuri i Lara, devojčica od nepunih devet godina. Prekoreva me zašto nisam ljudima ispunio molbu kad su me tako lepo pitali. Želim da detetu naglasim kako mu predstoji još jedno uputstvo za život u građanskom društvu, pa odlučujem da ne pokrećem vozilo dok ovo ne razjasnim. Kažem kako ti ljudi hoće da se za nešto izbore, da nečim nisu zadovoljni i da sad to nešto hoće da promene. Onda mole druge ljude koji se sa takvom promenom slažu da potpišu da se slažu, pa ako bude mnogo takvih koji se slažu, možda im uspe da promene to što hoće. Žurili smo na ručak, i nisam imao vremena da ih saslušam šta to hoće, objašnjavam ja, i onda ne mogu da potpišem nešto a da ne znam šta je to. Možda je na primer da zabrane svoj deci mlađoj od devet godina da idu u zoološki vrt. Možda je i nešto pametno, kažem (ne uspeva mi da se setim ničeg pametnog), ali pre nego što se složiš sa nekim, treba uvek da vidiš šta taj ustvari hoće.
Vidim, kapira. Palim kola. "Samo...", počinje Lara. Gasim kola. "Ja ne bih ništa menjala, sve je dobro baš tako kako je. Možda bih donela zakon da svaka porodica mora da ima psa, ali ništa više." Palim kola. Odlazimo na ručak. Za trenutak živim u najboljem mogućem svetu, računajući i to da u njemu još uvek nije obavezno imati psa.