A možda je bavljenje jednim ordinarnim, psihički poremećenim slučajem poput Šešelja ustvari naša zaslužena kazna. Račun koji konačno moramo da platimo za to što smo se toliko dugo poigravali smislom da smo na kraju sve obesmislili. Što u ovoj zemlji više ne postoji APSOLUTNO ništa što nije nagriženo besmislom koji kulja i zatrpava nas odasvud.
To što se bavimo jednim ordinarnim ludakom, račun je za to što smo do temelja razorili zemlju u kojoj živimo. Što smo pucali na Sarajevo. Što smo oprostili ono što se u pristojnim društvima - ili makar društvima koja pretenduju na to da ih drugi smatraju pristojnim - nigde ne (o)prašta. Što smo od zemlje u kojoj smo živeli (Jugoslavije, Srbije, koje god) napravili razvalinu koja se svakodnevno sve više samourušava. Možda je, naposletku, normalno i logično da nakon što smo urušili sve ostalo na kraju i sami počnemo da se urušavamo u besmisao koji smo sebi stvorili. Što smo dozvolili da se u paramparčad razbije sistem vrednosti. Što moralni, pošteni i savesni ljudi ovde služe jedino za sprdnju.
Što smo dopustili da na stotine hiljada mladih pametnih i obrazovanih ljudi ode iz ove bestragije bez da je bilo ko uopšte i pokušao da ih zadrži. Što se iz Srbije i danas masovno odlazi sa manje nade no što se odlazilo sa Titanika. Što smo pristali na to da se poštenje, pamet, obrazovanje ili lepo vaspitanje smatraju reliktima. Što smo i sami postali relikti koji ni na šta više ne mogu da utiču - pa ni na svoj sopstveni život.
To što se danas bavimo Šešeljom kazna je za to što smo dozvolili da u ovoj zemlji više gotovo da ne postoji ni jedan jedini medij koji u ozbiljnijem i uticajnijem tiražu čitaju pošteni, pametni i pristojni ljudi. Kazna za to što smo dozvolili da nas pobedi Kurir. Pink. Bolji život. Treće oko. Zvezde Granda. Levo mudo... Kazna za to što ovu zemlju danas vodi Tomislav Nikolić. Kazna za to što ju je do pre par godina na isti način vodio Boris Tadić. Kazna za to što je čovek poput Koštunice bilo kada bio izabran za bilo šta. Kazna za to što i danas imamo Vođu a nemamo sistem. Za to što je ćutanje zlato. Za to što nikada nismo umeli da se izborimo za bilo šta. Ili, ako smo na trenutak i uspeli - onda to nismo uspeli, umeli pa ni želeli da sačuvamo.
Stiglo je vreme da platimo račun za to što smo ubili Đinđića. Račun za to što u ovoj zemlji o nadi danas niko ne govori. Za to što se ovde više niko ne smeje. Za to što u ovoj vukojebini danas ni na jednom nivou jednostavno ne postoji alternativa. I nisu nam za Šešelja krivi ni Hag ni Hrvatska. On je naš autentičan proizvod. Made in Serbia. Сделано в Сербии. I naravno da ne trebamo nikom da ga izručujemo - treba da se udavimo u sopstvenom Šešelju zato što on uopšte i nije čovek nego ogledalo. Naposletku - on je naša kolektivna dijagnoza koju smo u potpunosti zaslužili!