Piše: Rodolјub Šabić
O jednom "interesantnom" primeru "doprinosa" pravosuđa borbi za normalne standarde zaštite podataka o ličnosti pisao sam pre nešto više od mesec dana ovde na blogu post .
Radilo se o odluci Prekršajnog apelacionog suda, Odeljenja u Novom Sadu kojom je preinačena presuda prvostepenog suda kojom je zbog nezakonitog javnog objavljivanja ličnih podataka 12.532 građana kažnjeno odgovorno lice lokalne poreske službe Subotice.
Apelacioni sud, iako se slaže sa stavom prvostepenog suda da je obrada podataka o ličnosti bila nezakonita, ipak je doneo oslobađajuću presudu. Odluku je zasnovao na tome da je okrivljena bila u posedu mišljenja Ministarstva finansija u kome, pored ostalog, stoji da "obaveza čuvanja službene tajne nije povređena kad poreski organ navede za fizičko lice lično ime poreskog obveznika i ukupan iznos duga..." te je stoga, po shvatanju Apelacionog suda "pogrešno smatrala da je njena radnja dopuštena".
Izuzetno je teško razumeti takvu logiku, budući da okrivljena nije ni oglašena odgovornom za odavanje službene tajne već za nezakonitu obradu ličnih podataka. A i još je teže, mislim nemoguće, razumeti kako Apelacioni sud, pored toga što nalazi da je okrivljena bila "u zabludi" nalazi da je ta "zabluda" još i "neotklonjiva". Jer, da bi bila takva, potrebno je da učinilac "nije bio dužan i nije mogao da zna da je njegov postupak zabranjen".
"Poruka" Apelacionog suda da ni 6 godina po stupanju na snagu Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, odgovorno lice organa vlasti (koji se inače na robustan način bavi obradom podataka o ličnosti) "nije bilo dužno" i "nije moglo znati" da radi nešto što je po zakonu nedopušteno, za mene je zaista bila neverovatna.
Obratio sam se Republičkom javnom tužiocu sa predlogom da protiv presude Apelacionog suda podigne zahtev za zaštitu zakonitosti i on me je obavestio da je prihvatio predlog i podigao zahtev pred Vrhovnim kasacionim sudom.
Ali, Prekršajni apelacioni sud, Odeljenje u Novom Sadu, postarao se za dodatno, pa samim tim još "efektnije", iznenađenje. Stigla je još jedna odluka. Ista situacija, isto odgovorno lice, ista osuđujuća odluka prvostepenog suda. I, posle žalbe Apelacionom sudu opet ista odluka, ponovo je okrivljena oslobođena jer je "bila u neotklonjivoj pravnoj zabludi".
Bez želje da iznova otvaram bilo kakvu raspravu o kvalitetu već pomenutih "argumenata" Apelacionog suda, ovom prilikom ću samo da podsetim na jednu činjenicu.
Između dva događaja koji su bili povodi za pokretanje prekršajnih postupaka dogodila se jedna "sitnica", koja je, razume se, ostavila trag i u relevantnim spisima, koji Apelacioni sud "ne primećuje". Odmah nakon prvog događaja Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti doneo je i poreskoj službi u Subotici dostavio Upozorenje u kome je ukazao na nedopuštenost i nezakonitost njihovog postupanja. A prekršaj je ipak ponovoljen.
Da li je sa stanovišta, ne samo pravne, nego i najelementarnije logike prihvatljivo da odgovorno lice u organu vlasti ne samo "ne poznaje" i krši propise koji su za rad organa relevantni, nego da i nakon što je na nezakonito postupanje upozoreno od strane nadležnog državnog organa nastavi sa njihovim kršenjem i da se to "objasni", ni manje ni više, nego "neotklonjivom pravnom zabludom"?
Ne mislim da je i u prvom slučaju bilo mesta nekakvoj, a pogotovo "neotklonjivoj pravnoj zabludi". Ali, ako se u tom slučaju možda i moglo kalkulisati sa nekakvim "pravnim shvatanjem" ili (ne)znanjem, u ponovljenom slučaju to je isključeno. Reč je o svesnom nepoštovanju zakona. Dakle o generalno lošoj, ružnoj, zabrinjavajućoj stvari, pogotovo kad je praktikuje sud.