Piše: Rodoljub Šabić
Ovih dana javnost je saznala za jedan zanimljiv izveštaj koji je Savet za borbu protiv korupcije dostavio Vladi Srbije, a odnosi se na trošenje javnog novca za remont šinskih vozila, za potrebe Železnica Srbije.
U izveštaju Saveta podseća se na to da su Železnice Srbije još tokom 2009. objavile da više od 4000 teretnih i 200 putničkih vagona nisu u voznom stanju i da im je neophodna pomoć Vlade da bi ih remontovali. Tadašnji ministri ekonomije,M. Dinkić i infrastrukture M.Mrkonjić prihvatili su tu inicijativu i sačinjen je program na osnovu koga je i Vlada preko Fonda za razvoj davala novac za remont vagona. Vlada je, preko radne grupe koju je formirala, taj novac izdvajala i raspoređivala u periodu od sredine 2009. do aprila prošle godine. Savet za borbu protiv korupcije ukazuje na to da nije poznato po kom "ključu" su sredstva raspoređivana, ali i na to da je većina od devet firmi koje su taj posao dobijale bez tendera istovremeno i na listi najvećih poreskih dužnika, da mnogi od njih duguju čak i plate zaposlenima, da su neke u stečaju, da je izostala bilo kakva ozbiljna kontrola "efekata".
S tim u vezi "zanimljivo je" da podaci koji se navode ne pokazuju bilo kakav, pogotovo ne veliki rast broja ispravnih vagona. Čak šta više, broj ispravnih vagona je na kraju prošle godine bio i nešto malo manji, nego pre "realizacije" programa remonta. "Razlika" naravno nije sitnica, naprotiv. 4000 vagona bi u neprekidnoj kompoziciji pokrilo rastojanje od Beograda do Lajkovca, celu iz pesme čuvenu Lajkovačku prugu.
A u izveštaju stoji da je prema podacima dobijenim od Železnice remontovano 3.496 vagona što je koštalo 6,74 milijarde dinara. A prema podacima Fonda za razvoj remontovano ih je 4.069 za šta je plaćeno 8,05 milijardi. U Izveštaju se izražava sumnja da je remont sproveden čak i u odnosu na manji broj vagona. A i pod pretpostavkom da je to tačno, postavlja se niz pitanja u vezi sa (ne)zakonitostima u dodeli posla i plaćanju, uključujući i najvažnije - gde je razlika od 1,3 milijarde dinara?
Izveštaj i pitanja Saveta su me neminovno podsetili na to da sam pre otprilike godinu i po dana, (kao Poverenik za informacije) uputio Narodnoj skupštini "Poseban izveštaj o primeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja u državnim preduzećima".
Bio je to još jedan u nizu pokušaja da skrenem pažnju Narodne skupštine na zabrinjavajuće loš odnos značajnog dela državnih preduzeća prema obavezama koje ona imaju po Zakonu, na štetne posledice takvog odnosa, kao i na činjenicu da je veoma indikativan sa stanovišta zahteva borbe protiv korupcije. Naglasio sam da iako to ne mora biti tako u svakom konkretnom slučaju, ipak dosadašnja praksa povodom žalbi Povereniku i generalno i posebno povodom onih žalbi koje je izjavljivao Savet za borbu protiv korupcije Vlade Srbije, pokazuje da se iza problema u vezi sa transparentnošću u velikom broju slučajeva kriju problemi vezani za nezakonitosti u radu i korupciju.
Treba li da podsećam da su u pomenutom izveštaju Poverenika za informacije Narodnoj skupštini, među državnim preduzećima koja "imaju probleme" u izvršavanju svojih obaveza prema javnosti, "visoko" drugo mesto zauzimale Železnice Srbije?
Izveštaj Poverenika nije razmatran. Da li će biti razmatran Izveštaj Saveta, videćemo. Ali, još jednom se potvrdilo da je glavno, načelno pitanje - do kada će se u "borbi protiv korupcije" ignorisati činjenica da je odsustvo odnosno uskraćivanje informacija o radu onih koji troše javni novac samo po sebi veoma bitna, korisna informacija. Naravno, pod uslovom da se na nju reaguje na vreme i na pravi način.