Postoji zen politika i postoji frljava politika. Zen politika je - kada imate problem - fokusirate se na njega, mislite o njemu i pre ili kasnije ga rešite, ovom ili onom metodom. Frljava politika je da problem, kada ga imate, nesposobni da ga rešite, gurnete pod tepih, izmišljajući novi problem koji „kao" rešavate, opet na isti „frljavi" način izmišljanja novih problema. U prvom slučaju problem je rešen i možete se prepustiti blaženom zenu, mirno čekajući novi problem, koji ćete opet efikasno rešiti na sličan način. U drugom slučaju, problemi sa gomilaju i vremenom postaju nerešivi.
U Srbiji smo velemajstori frljave politike. Kod nas je retko koja politička generacija uspela da potomcima ostavi čiste račune - bez obzira da li se radi o državnom dugu, poluizgrađenoj, odnosno zapuštenoj, infrastrukturi ili najprizemnijem nivou krečenja fasada. Umesto da okrečimo fasadu, napravimo put, donesemo održiv državni budžet ili pak smislimo način da nešto proizvedemo, prodamo i prihodujemo, mi ti se očas posla bacimo na dumanje o nacionalnim i svetskim problemima od čijeg rešavanja zavisi sudbina nacije i sveta. Očas posla ti mi donesemo programske dokumente, strategije i master planove, koji, uz časne izuzetke, nikada ne zažive u praksi. Niti manje nacije, niti više ustava, od kojih je većina ostala mrtvo slovo na papiru, bivajući brzo, da ne kažemo brzopleto, zamenjena nekim novim velelepnim ustavnim projektom, kome će, opet, kao i hiljadu puta do tada, rok trajanja biti ograničen i kratak. Eto, Englezi, na primer, nemaju pisanog ustava, pa šta im fali. Sve su tako „bezustavni" uspeli da budu imperija i da ostanu jaki i stabilni, čak i kad su prošla imperijalna vremena. Japance da ne pominjemo. Oni su i izmislili zen politiku. Mislim oni su i izmislili zen kao način mišljenja. Način mišljenja koji kaže da je početak velikog u malome, što je kad se prevede u jezik svakodnevnog društvenog života prosta maksima da građenje države počinje - krečenjem fasade. Pa su uspeli da se ovom „metodom" dignu nakon najstrašnijih istorijskih poraza. Naposletku, njihova mirnoća i fokusiranost u trenucima zemljotresa je već čuvena kao sedmo svetsko psihološko čudo i ostale su čuvene scene iz poslednjeg zemljotresa u Fukušimi u kojima hiljade Japanaca, nakon nesreće, mirno čekaju u redu za vodu. U zenu su japanci zeznuli i poslovično pribranog Klinta Istvuda, omiljenog junaka ovih blogova, koji je veliki meštar onoga što smo nazvali zen politikom. Klint je umetnik, nekome se sviđa to što radi, nekome ne, ali niko ne može da ospori da je neka čudna vrsta filmskog poete koji se ne zapija po birtijama i koji izbegava sve urnebesne performanse tipične za jedan deo filmadžija, te umesto toga sva snimanja privodi kraju u zacrtanim rokovima, u okviru predviđenog budžeta, te je tačan na setu kao Imanuel Kant iz najboljih dana. U prošlom blogu smo razmotrili njegovu „političku filozofiju", koja nije ništa drugo nego zapravo - zen politika. A zen politika je upravo to da podesiš stvar kako Bog i Prljavi Hari zapovedaju, a ne da se stalno „frljaš" polurešenjima koja, odčas oka, postaju trajni i nerešivi problemi koji se gomilaju. Jer od „frljave" politike leba nema.
Kad smo već kod lebca nasušnog, valja nam se vratiti u majku Srbiju, da se ne bi i mi zapleli u apstrakcije brinući engleske, japanske i Klintove brige, kada naših imamo sasvim dovoljno. Glavna briga Srbije, od kada je sveta i veka je - egzistencijalna. Naprosto kako preživeti. Retko kada smo uspeli da napravimo, što bi Marks rekao, višak vrednosti u bilo čemu upravo zato što smo, ne samo na vetrometini kuda prolaze razne vojske, nego smo, više nego očigledno, mnogo neorganizovani. Evo, počeli i da padaju plafoni po Tiršovoj i drugim mestima jer kad mi krečimo ili malterišemo uradimo to tek toliko da „drži vodu dok majstori odu", a kad majstori odu plafon padne nekome na glavu ili, ako su srećnije okolnosti, nekome pored glave. Krečimo i malterišemo tek koliko treba da bismo se brže bolje bacili na razmišljanja o tužnoj nacionalnoj sudbini prepunoj silnih jada, te onda, uz gusle, guslamo i bistrimo tokove istorije od predpotopnog doba sve do daleke budućnosti. Volimo da spekulišemo hoćemo li kao narod izumreti ili ne, umesto da neko konkretno skuca nešto što će sprečiti to „neminovno" izumiranje - dete, kuću, firmu, bogougodnu knjigu koja inspiriše akciju, a ne reakciju. Jer to je zen politika. Klint kada gusla on gusla veoma konkretno. Opali par metaka gde treba i reši stvar. Mi često opalimo čitav šaržer i ništa ne pogodimo. Jer gađamo u pogrešnu stranu. Rasuto i bez fokusa. Čas bi bili komunisti i revolucionari koji misle o Sirizi, svetskim nepravdama, gladnima u Africi i miru u svetu. Čas bi bili novopečeni pravoslavni ziloti koji misle o kletoj sudbini roda svoga još od Adama, kada smo bili narod najstariji, sve do Dušana Silnog čije novo utelotvorenje čekamo i nadamo mu se sad u obličju ovog, sad u obličju onog vladara koga smo, mora se priznati, sami birali - Miloševića, Đinđića, Koštunice, Tadića, Vučića i ko zna koga još u budućnosti. Lutamo kao društvo čas levo, čas desno, čas gore, čas dole, a nikako da - kao Klint - opalimo metak pravo u sredinu (vidi prošlo izdanje ovoga „domaćinskoga" bloga). Nikako da omalterišemo plafon kako treba. Nikako da okrečimo fasade kako treba. Jer ne stižemo od silne borbe za ljudska prava Sirize i od mnoge brige o tome da li smo narod najstariji. Ko će znati da li smo narod najstariji, metafizička je to tema, ali se pouzdano može reći da smo narod sa veoma malo zen politike (čitaj, organizacije i konkrecije), a sa, bogami, poprilično, „frljave" politike (čitaj, presipanja iz šupljeg u prazno i gomilanja nerešivih problema).
Zato smo tu gde smo u ekonomskom, društvenom i državnom pogledu. Zapleteni u probleme koje su nam ostavili čukundedovi. Koji su realno nerešivi, jer ih ima toliko da sad Supermen ustane iz podzemnog sveta heroja i suoči se sa njima - vratio bi mandat i otišao na pecanje. Jer Supermen ne može da reši naše probleme. Ali ih može rešiti Klint Istvud. Tako što bi počeo od svog čuvenog minimalizma. Od krečenja fasada. Jer on ima zen. A nama je potrebna upravo zen politika završavanja stvari koje su nam pred nosom i ćutanja o velikim stvarima, a ne „frljava" politika velikih reči i nikakvih dela.