Kompletan opštinski odbor DSS iz Zemuna prešao u SNS
Kompletan lokalni odbor Socijaldemokratske stranke iz Bačke Palanke prešao u Pokret Socijalista, stranku ministra Aleksandra Vulina.
Zašto? Zato što SNS bolje predstavlja ideje desnice od DSS? Zato što Aleksandar Vulin bolje predstavlja ideje levice od Borisa Tadića? Naravno da ne.
Ovde se isključivo radi o kvantitetu materijalne koristi,a ne o kvalitetu ideologije; šta više, ovde ideologije uopšte nema.
Svaka politička partija na svetu ima samo dva načina da motiviše partijski aktivizam medju članstvom ili potencijalnim glasačima :
Zbog toga su ideje, leve ili desne, temelj na kome počiva svaka stranka . Naravno, selektivna motivacija (materijalna korist)takodje je realan segment svaked stranke.
Ukoliko stranka okrene ledja ideologiji kao temeljnoj motivaciji članstva ili birača, ona se posledično okrece materijalnoj motivaciji kao svom novom temelju.
U ovom procesu stranka gubi osnovne karakteristike političke organizacije i praktički postaje poslovni klub ili politička firma.
Ukoliko stranka postane poslovni klub,a vlast postane glavni izvor za materijalnu motivaciju, sam gubitak , ili čak nagoveštaj gubitka vlasti, za takvu stranku predstavlja "smrtnu" opasnost.
Kad CEO poslovnog kluba SNS kaže kako SNS još dugo neće izgubiti vlast,on ustvari poručuje partijskoj armiji kako su SNS deionice stabilne i ne treba ih menjati.
Ono što su deonice za klasičnu firmu na berzi , za poslovni klub jeste vlast. Zbog toga gubitak vlasti izaziva drastičan pad vrednosti deonica. Gubeći vlast, poslovni klub gubi izvor prihoda da bi nastavio sa materijalnom motivacijom.
Drugim rečima, kad politička stranka izgubi vlast ona ide u opoziciju , ali kad vlast izgubi poslovni klub,njemu preti bankrot.
Kako to izgleda u praksi, ponajbolje svedoči stropoštavanje glaasackog rejtinga Demokratske stranke nakon gubitka vlasti 2012. Takodje, ukoliko pogledamo rezultate unutarstranačkih izbora za predsednikaDS ,lako cemo primetiti da su pobednici bili oni koji su u trenutku izbora imali vlast:
Elem, ne postoji dovoljno bogata država da izdrzi politički sistem gde stranka koristi državne resurse kako bi motivisala članstvo i potencijalne glasače da je održavaju na vlasti. Odnos države I poslovvnog kluba je klasičan odnos parazita i njegovog "domaćina".
Ovde možda leži i najveći paradox partiokratske države jer ovde postaje najočiglednije da je država u oštrom sukobu interesa sa onima koji su izabrani da zastupaju njen interes.
Ako je Demokratska stranka prošla dug put od političke organizacije do poslovnog kluba, Naprednjaci su stvoreni kao klasičan poslovni klub. Njihova vlast u ogromnom delu ovisi od korištenja državnih resursa za materijalno zadovoljenje njihovog članstva ili glasaca.
To što je sama država posledicno osiromašila od jeddnog takvog parazitskog sistema, to ipak ne smanjuje apetite sve gladnijeg i brojnijeg SNS/a, naprotiv.
Koristeći drzavne resurse, SNS, ili njihove sestrinske/satelit firme po Srbiji nesmetano kupuju, prete, ili mlate odbornike ne bi li se dočepali novih opština, novih resursa.
Primr Indjije jasno govori da Srpska Napredna Stranka nne samo da ne preza od nasilja , vec sama organizuje nasilnike.
Na stotine hiljada partijskih zaposlenika , nasledjenih od predhodnih vlasti, ili ovih novih, od bota na blogu do komunalnog policajca u busu ,ili lokalnog batinaša u džipu, predstavljaju relevantnu armiju podanika koja Vučiću garantuje opstajanje na vlasti.
Svestan važnosti državnih resursa kao osnovnog izvora materijalne motivacije, predsednik SNS ne bira način da Demokratskoj stranci oduzme vojvodjansku vlast , računajuci da bi gubitak vlasti bio taj konacni, "smrtonosni" udarac za Demokrate.
Kako u ovakvom sistemu prolazi stranka/poslovni klub koja ostane dovoljno dugo van vlasti, pokazuje slučaj DSS; šta je sve tzv partija spremna da trpi zarad opstanka na vlasti, svedoči trpljenje SPS.
Sa druge strane, Demokratska stranka, svesna da je gubitkom vlasti na nivou republike, izgubila sposobnost selektivne motivacije , okreće se kolektivnoj motivaciji, odnosno pokušava da se vrati temeljnim principima jedne političke partije,a to su pre svega ideje.
Ovo svakako nije nimalo lak zadatak ako se u obzir uzme okruženje gde su ideje žestoko iskompromitovane ponašanjem pojedinih nosilaca tih ideja.
Kao što je patriotizam platio ceh lažnom patriotizmu devedesetih, tako su proevropske ideje platile ceh deklarativnom proevropejstvu postoktobarske Srbije.
Medjutim, u potragama za novim/starim idejama , Demokrate opet ulaze u polje patriotskog populizma, sferu koja pripada Vučiću, odnosno samozvanim patriotskim snagama. U tom su smislu Pajtićeva srpska Srbija, ili Stefanovićeva srpska siriza ne samo pucanj u prazno, već pucanj u vlastitu nogu.
Opozicija malo toga može učiniti kod patriotskog "stada" kome sad , uz pomoć štapa i medijskog kanapa , gospodari Vučić. Isto tako malo toga opozicija može postići kodd armije zavisnika partiokratske države koju sad finansira srpski premijer.
Imajuci u vidu deo populacije kome se demokratska opozicija može obratiti, lideri opozicije mogu ( i moraju):
1) da se odreknu vlastite sujete koja je bila i ostala jjedan od najjačih saveznika , juce Miloševiću, danas Vučiću.
2) Da se opozicioni lideri za početak okupe oko veoma jednosstavne ideje da su Srbiji potrebne institucije , a ne despotski orijentisani lideri , bili oni lepi, ili ružni, imali oni lažne ili prave diplome. .
Ukoliko lideri opozicije nisu voljni ili sposobni da se okupe oko ove dve tačke ,pokazuju ne samo da im je sujeta prevelika, nego da bi ,kad bi mogli, svi postali Vučić umesto Vučića,a Srbiji kalif umesto kalifa nije potreban.
3) Da se jasno kaže da ne postoji slučaj u modernoj istoriji da je bilo koja zemlja veličine Srbije razvila svoju ekonomiju bez razvoja svojih institucija ,a sve to van političko/ekonomskog kišobrana onog što nazivamo zapadom.
Zapad dakako ima svojih problema, svojih mana, ali van zapada Srbija nema teoretske šanse za razvoj.
Brisel sebi može dopustiti luksuz despotskih režima u svom predsoblju ukoliko im despotizam garantuje mir i stabilnost, ali odgovorni politicari u Srbiji trebalo bi da znaju dda Srbija nema luksuz ostajati u predsoblju zapada.
Ili cee Srbija kao država da krene na zapad, ili ce tim putem , kao do sad, nastaviti mladi i obrazovani. Trećeg puta nema.