Bio sam tog dana u Kragujevcu, na ulici, kada mi je zazvonio telefon:
„Halo, gde si....“ čuh glas mog političkog prijatelja preko Save i Dunava...“Jesu li te već zvali....“ nastavi on glasom koji nije obećavao ništa dobro!
„Ma na ulici sam....idem ka kući....zašto....?“
„...Ubili su Zorana .....! „
„Kog Zorana.....bre...???“, zastadoh kao ukopan!
„Djindjića....pucali su na njega u dvorištu Vlade....“
„Šta pričaš.....ranjen ili.....“ ne smedoh da izgovorim rečenicu do kraja.
„ Ubijen je.....podji za Beograd, odmah....“, prekide vezu!
Stajao sam i dalje na sred ulice....Počinje besomučna zvonjava telefona....kruže razne dez-informacije...ranjen je, teško je ranjen, ubijen je...čuvaj se, ubiće sve članove predsedništva DOS-a, izvršen je vojni udar....mafija.....
A istina je jedna, ubijen je - mrtav!
„Halo Vlada Srbije....g-dine Kovačeviću...izvršen je atentat na premijera....dodjite u Vladu“, saopštava mi vidno potresen ženski glas.....
„Da...da, znam krećem..odmah!!!“
Kovitlac misli, sećanja, slika u glavi....uglavnom mi je pred očima njegov, Zoranov lik i karakterističan osmeh...
Ne verujem...mislim, nadam se....medicina čini čuda.Možda, ipak to nije njegov kraj! Nadam se da čujem da se desilo nemoguće!
U zgradi Vlade i oko nje puno sveta. Raznog sveta.....političari, policija, novinari.....konsultacije, donošenje odluka, važnih odluka....stižu vesti, razne vesti! Zvone telefoni na sve strane....Znamo, da je preminuo, ali ipak...
STRAŠNO! UŽAS!
Sastanak Vlade i predsedništva DOS-a....Zoran Živković vodi sednicu....još uvek ne verujem! Prolaze sati.....odluke, zaduženja, predlozi....nespokojstvo, nemir, pa i strah! Pala je noć!
Oko zgrade Vlade bezbroj gradjana....suze, sveće, cveće!
„Treba da formiramo delegaciju koja će da ide u rezidenciju da izjavi saučešće u ime DOS-a, Vlade....“, kaže Zoran Živković...
Tajac!
Suočavanje sa istinom i Zoranovom smrću tek nam sledi....
Tišina!
Zoran predlaže da sa njim podju Mićun, Svilanović, Batić, Nada....i reče moje ime!
Zaledih se....!
Polazimo..idemo malim kružnim stepenicama do podzemne garaže...Pitam se, zašto je nije koristio Zoran....pitam Batića, koji korača ispred mene....“Ne znam....ni ja je nikada nisam koristio!“
Eh !
Kolona vozila kreće ka rezidenciji. Strah od susreta sa Jovanom i Lukom postaje sve veći.
Šta njima reći...šta njima da se kaže?
Ulazimo u rezidenciju....Ružica u predvorju. Oko nje prijatelji..njeni i Zoranovi! A deca, gde su deca...gledam okolo sa strahom da cu videti njihove oči....Ružica kaže da ih je sklonila...a šta bi drugo, nego da proba da ih zaštiti, ali kako da ih zaštiti od istine, da više nemaju oca-živog!
Psujem u sebi Miloševića, Srbiju, politiku i sebe u njoj....!
Ćutim!