Nasilje je konstanta ljudske istorije. Od pećinskog doba sve do doba lasera i svemirskih brodova. Ljudski rod je možda napredovao u tehničkim postignućima i otkrivanju univerzuma, ali su mu navike ostale nepopravljivo iste. Nasilje je nekad stihijsko, kao u doba kada su se jurili čopori naših šarmantno violentnih prapredaka. Nekad nije i ne mora da bude. Država kao institucija je izmišljena upravo zato da nasilje ne bude stihijsko, već da u njemu bude reda i da njega budu pošteđeni oni koji hoće da mirno žive i rade, a da se nad svima drugima primenjuje uz pomoć pravnih obrazaca i po zakonu. Pravna država je jedno od najvećih dostignuća civilizacije. Država kao šerif. Ugledni ljudi sa kredibilitetom kao sudije, ne u svoje lično, već u ime sistema. U takvom sistemu bilo ko, šta god mislio o nekome drugome, mora da drži ruke u džepovima, a da "pesničenje" ostavi državi. U Srbiji su u proteklih nekoliko dana napadnuti u malom, tipično našem, lokalnom, pesničenju jedan ministar (Tasovac) i jedan pomoćnik ministra (Šuvakov) i, ako je verovati medijima, izvukli su deblje krajeve. Ima onih koji se slade, ima onih koji se groze, ima raznih mišljenja, jer mi - ko mi - o svemu mislimo u sto kolona. Međutim, šta god ko mislio - ovo je jako loše za sistem. Koji upravo muku muči, već bezmalo decenijama, da se legitimiše kao sistem u pravom značenju te reči. U kojem će se svi građani osećati sigurno.
Dok druge države muku muče sa projekcijama GDP-ija (ili ako neko više voli BDP-a), dok su glavni problemi kome će i kako prodati gas, mercedese, rakete, ili bilo šta što je neko spreman da plati - mi muku mučimo sa bazičnim stvarima i to pokazuju pomenuti slučajevi prebijanja državnih funkcionera. Nisu državni funkcioneri cvećke, ima tu raznog sveta, već po logici posla. Ali to svakako ne znači da treba da postanu vreće za udaranje po slobodnoj proceni slobodnih strelaca. Jer to vodi u anarhiju. A u anarhiji niko nije siguran, jer u njoj prirodno oni najjači imaju najveći "zahvat" u bezbednost drugih. Čitajte Hobsa (znam, reći će odma sad anarhisti, anarho-liberali i ostala bratija - a što ne bi čitali Rusoa, ili Loka, ili bilo koga drugoga ko tvrdi da ljudi u prirodnom stanju žive mirno i na rajskim ostrvima). Ja kažem - čitajte Hobsa i iskreno kažem da ne verujem da je prirodno stanje - rajsko stanje mira i spokoja. Da jeste ljudi bi živeli u raju, već ovde na zemlji, a najčešće vidimo da to nije slučaj. I ne treba za to bilo šta da se čita, već samo da se dobro otvore oči i uši. Čisto induktivno iskustvo. I ne pomažu tu bilo kakve apstraktne dedukcije - tipa ljudi su ovakvi ili onakvi. Nisu ljudi ni dobri ni loši, ne treba suditi o njima na kraj srca, ili na kraj mozga. Postoje tu razne mogućnosti. Zapravo ljudi su u određenom modu zavisno od sistema u kome žive. Pa su ljudi u urednim sistemima - uredni. I obrnuto - ljudi u neurednim sistemima su neuredni. Ali u svim sistemima naprosto postoji potreba za pravilima, predvidljivošću i time da neko može da mirno okrene leđa drugom čoveku, a da ne očekuje baš udarac u vrat. Potreba za sigurnošću je arhetipska ljudska potreba. Žene tek u ovoj materiji da ne pominjemo.
Šalu na stranu, čak su i žestoki momci sa asfalta Nju Jorka, Čikaga, Napulja ili Palerma izmislili neke svoje male (pseudo)ustave (carta constitutionale , kako to stručno zovu momci sa juga Italije, pronađena kada je "pao" neki capo di tutti capi Salvatore Lo Pikolo, jedan od "ustavopisaca", sve sa svim "konstitucionalnim dokumentima"), koji regulišu odnose među pripadnicima družine. Da ne pominjemo Lakija Lučana i one njegove čuvene "komisije" koje su zasedale u Havani. Zato se to i zove organizovani kriminal, a ne slobodno razbojništvo a la Bili d Kid. Pa kad već ovakve družine imaju potrebu za "ustavima", "komisijama" i regulama, da bi "mirno" živele i "poslovale", koliko tek više potrebu za tim ima država, kojoj je bukvalno cilj da obezbedi miran život svim svojim građanima - u bukvalnom, doslovnom i punom smislu te reči.
Dakle država je institucija koja pod broj jedan - mora da štiti sve svoje građane, pa tek onda može da vodi brigu o GDP-iju i ostalim demonima. Jer što će nekome čokolada i jagode sa šlagom, ako mu je slomljen vrat. Država je kredibilna onoliko koliko može da obezbedi građanima bazičnu sigurnost, a tek je pravi dasa, ako može, kao u Skandinaviji, da im grune i nešto socijalnih prava i građanskih sloboda. Ali to je već drugi korak, dok je preduslov građanskih sloboda i socijalnih prava da ne može sad da dođe neki tip koji je kao mali imao teško detinjstvo, pa gledao suviše Brus Lija, pa počeo da "odrađuje" trafike u pubertetu, pa bi sada da lomi (žari i pali) po gradu na nešto višem nivou. Ili da dođe neki tip kome smeta ministrova frizura, pa da ministru kaže da će da ga šiša, a kad ovaj prirodno negoduje protiv takvog tretmana, da mu zvekne ćušku. Što god neko mislio o ovom ili onom ministru, pomoćniku, sekretaru, načelniku, nećemo stići daleko ako budemo počeli da delimo ćuške jedni drugima odfrlje. Jer onda, bogami, nema tu države, a još manje ima građanskih sloboda. Nego nam onda ostaje da kao Prljavi Hari alijas Klint (obećao sam da neću više da ga pominjem na blogu, ali eto - nisam odoleo) svako za sebe organizuje sopstvenu (samo)odbranu. Da do toga ne bi došlo - a imali smo takva iskustva raspuštenih hajduka često u prošlosti - moramo da rešimo bazični problem opšte sigurnosti građana i kredibiliteta pravne države. Jer ako neko šamara ministre, ni građani, sviđao im se ministar ili ne, nisu sigurni. Nego, ako ti je ministar nešto kriv, idi žali se gde je određeno, pokreni proces, uzbuni javnost i borce za ljudska prava i prava ubogih građana, pa što ti Bog da. Ali da bi građani tako postupali državne institucije moraju da budu kredibilne, sa punim autoritetom i poverenjem da građani mogu da se oslone na njih, a kritička javnost puštena da koliko-toliko, u kod nas uvek nepredvidivim i nestabilnim okolnostima, slobodno misli. Tako recimo u Sjedinjenim državama, možeš slobodno da tužiš državu, marširaš u maršu za prava ovih ili onih, ali ne možeš baš da presretneš nekog ministra/državnog sekretara i naopališ mu se šamara. Nije drugačije ni u Britaniji, ni u Rusiji, ni u Nemačkoj, ni u Japanu ili Kini. Ni u bilo kojoj drugoj državi koja ima pun kapacitet. Neke od ovih država imaju veću tolerantnost za slobodno mišljenje, neke krajnje malu, ali ni jedna ne dozvoljava anonimnim modnim stilistima da, putem ćuškanja, određuju kakvu će frizuru nositi ministar ili hoće li nositi dirigentski frak ili gips.
Srbija je, to je već opšte mesto, nedovršena država. Ukoliko želi da sebe dovrši na način dovršenih država treba da podigne svoje kapacitete u smislu stvaranja kredibilnih institucija sistema. Jer kredibilne institucije donose mir. Da građani ne bi „šamaranje" shvatili kao jedini ventil sopstvenom (opravdanom ili neopravdanom) nezadovoljstvu i kako bi svoje probleme rešavali, koliko je to nama moguće, kroz institucije sistema. Nećemo mi nikad postati Švajcarska, ni Danska, ni Luksenburg, ni Monako, suviše smo mi plahoviti za anestezirani „građanski mir i red" top država i ne treba da se zanosimo time. Ali ne treba da budemo s druge strane ni Divlji Zapad, pardon - Divlji Istok, na kome se ne zna ko pije, a ko plaća i gde se pucaju šamari od Ibarske sve do ministarskih kabineta. Treba nam, jednostavno, da se kao država, nacija i društvo dovršimo, a to nije moguće ukoliko stalno iznova upadamo u kafanske tuče i šamaranja jedni sa drugima. Kafana je, tradicionalno kod nas, lepo i cenjeno mesto. I to je ok i ima svojih draži. Ali država nije kafana. I zato treba da prestanemo da se ponašamo u njoj kao u kafani i upadamo u kafanske tuče jedni sa drugima kao pilićari.
Jer se stepen našeg napretka (ili nazadovanja) ka dovršenoj državi i zreloj naciji jasno može izmeriti učestalošću incidenata poput ovih sa napadima na ministra i pomoćnika ministra, da ne ulazimo u razloge tih napada i ko je tu kome nešto kriv.