Vidim da već počinje šizenje, s obe strane. Kako onih koji odluci o suđenju jednom čoveku vide rehabilitaciju celog pokreta, tako i onih koji u toj istoj presudi vide pobedu onih drugih snaga, 70 godina posle. Naravno, najstrašnije se proseravaju i jedni i drugi.
Zato nije loše još jednom podsetiti – predmet ovog postupka je samo pitanje da li su Dragoljubu Mihajloviću u postupku koji je ishodovao donošenjem nekadašnje presude bila povređena ljudska prava ili nisu.
To što su mu bila povređena ljudska prava ne znači da je četnički pokret bio antifašistički. Kao što ne znači ni da je fašistički. To uopšte nije predmet današnje odluke, ona se ne bavi pitanjem Drugog svetskog rata i ko je šta radio tokom tog rata.
Najdalje što se na opštem nivou može dobaciti iz ove odluke jeste da posleratni komunistički režim nije poštovao u tom momentu postignuti nivo ljudskih prava u krivičnom postupku. Što uostalom svi znamo i bez te odluke i oko čega ne bi smelo da bude spora, za koga god da bilo ko od nas “navija”, partizane ili četnike.