U srpskom društvu, sociološki rečeno, postoje mnogi društveni rascepi. Odvajkada, Srbi se dele na „prozapadne" i „proistočne", „nemačkare" i „rusofile", „republikance" i „monarhiste", „prečane i Srbijance", „moderniste" i „konzervativce", „građane" i „seljane". Zakrpiti sve te društvene rascepe je već posao za madžioničara, a ne za običnog smrtnika, te otuda kod nas sve kratko traje - ustavi, političari, spoljnopolitička i unutrašnjepolitička usmerenja. Srećno integrisane nacije imaju stoletne ili makar višedecenijske programe kojih se drže i državnike koji ih sprovode. Mi sve radimo od danas do sutra, a pojava državnika kod nas je retka, naprosto zato što je društveno tlo toliko trusno, da neko zaista mora da ima vanredne sposobnosti da bi na takvom živom pesku nešto izgradio. Lako je biti državnik u Britaniji ili Švedskoj, gde su društva zdravo integrisana i gde ljudi znaju što su im okviri i što im je činiti vekovima, teško je biti državnik u Srbiji, gde se uvek iznova moraju praviti mostovi između različitih, i vrlo često, posvađanih, delova društva.
Jedan od vidiljivih i dubokih društvenih rascepa kod nas, koji smo retko kada uspeli da uspešno „zakrpimo", je onaj između elite i naroda. Narod je uvek bio podozriv prema eliti, a elita je uvek, često veoma otvoreno i direktno, prezirala narod. Svako je tu imao svoje razloge i veoma često razlozi su, i sa jedne i sa druge strane, bili validni. Svako je tu imao svoje heroje i svako je tu imao svoje anti-heroje. Oni koji su imali naklonost jednog pola, veoma često su bili prezreni od drugog pola i veoma retki su bili oni koji su uspevali da pridobiju i elitu i narod, i konjicu i pešadince. Jedan od takvih je bio, na primer, Pašić, koga elita nije naročito volela, ali sa kojim sarađivala, jer je bio lukav tip koji je znao da ugodi eliti diplomatskim ophođenjem. Jer elita je osetljiva biljka i ne može se sa njom kao sa sirovim pešadincima koje je vazda lako bilo zadovoljiti berićetnim funkcijama i višim činovima. Za razliku od pešadinaca, konjica je svoje činove sama stekla (ili nasledila) i najčešće je samo tražila - poštovanje i da joj se niko ne meša u rad. Jedna od tajni Pašićevog uspeha u odnosu sa elitom je bila ne samo poniznost lukavog diplomate, već i pragmatičnost inženjera koji bi delegirao poslove obrazovanim delovima tadašnje srpske elite, ne mešajući im se u posao. Pašića je narod voleo, a elita ga je podnosila, što je, obzirom na naše prilike, odličan rezultat. Nadalje, Tito je povukao jedan deo elite za sobom (Koča Popović, Vladimir Velebit, itd.), ali je drugi deo, ostatke stare građanske klase, nimalo nežno, rastočio, oslanjajući se ipak više na narodne mase, nego na elitu. No, Tito je, kao i Pašić, bio majstor u tome kome će delegirati poslove, te je birao za najviše državne poslove elitne i kvalitetne ljude, često veoma pragmatično i bez mnogo predrasuda. Njegov nesuđeni epigon - Slobodan Milošević - nije imao toliko smisla za kvalitetnu kadrovsku politiku, te je svojim nabusitim stilom odbio od sebe mnoge elitne kadrove, koji su od toga vremena naprosto u nekoj vrsti političke apstinencije. Petooktobarski lideri - Đinđić, Koštunica i Tadić - samo su delimično i na mahove uspeli da probude elitniji deo društva, koji bi se, po pravilu, nakon faze kratkotrajnog entuzijazma, ponovo povlačio u sopstvene profesije i tišinu. U toj tišini i apstinenciji je elita, odnosno najkvalitetniji i najobrazovaniji deo Srbije, ostala sve do danas, te (auto)percepcija aktuelnog premijera Srbije Aleksandra Vučića da nema podršku elite jeste tačna. U Srbiji imamo jaz, koji, istina, nije od danas, između najkvalitetnijeg, najobrazovanijeg i najelitnijeg dela društva i političke klase. Ima u aktuelnoj vladi elitnih ljudi u svojim profesijama poput Udovički, Vujovića, Udovičića i još ponekog, ali ih nema dovoljno, a pogotovo ih nema dovoljno po vertikalama upravnog aparata. Umesto toga imamo i dalje kao endemsku pojavu autsajdere i priučene partijce.
Naposletku, reforme i bilo kakvi napori da se uredi Srbija ne mogu uspeti ako se u to ne uključi najkvalitetniji i najobrazovaniji deo društva. Pešadincima je možda lakše vladati, ali samo konjica, dugoročno, rešava stvari. A da bi se pridobila konjica, potrebno je, pre svega, kadrovsku politiku i državnu hijerarhiju ustrojiti po kvalitetu, a ne po tome koliko je ko zalepio partijskih plakata u kampanji.
Pešadinci su nužnost savremene (demokratske) politike, jer mora neko i da lepi plakate i vozi od sela do sela u kampanji, jer bez podrške plebsa nema izbornog rezultata. Ali bez podrške elite bilo koji izborni rezultat je samo mrtvo slovo na papiru i apstraktni broj, jer poslove uspešno mogu da završe samo oni koji o njima nešto znaju.
Članak je objavljen kao kolumna u dnevniku „Politika"