Aleksandar Tijanić, jedan od poslednjih nepatvorenih teških bombardera srpskog novinarstva rekao je u jednom od zadnjih trzaja sopstvene lucidnosti, u čuvenom obraćanju studentima novinarstva, da Srbiji preti opasnost da joj sve ćerke budu kao Stoja, a svi sinovi kao zaštićeni svedoci. Majstor izraza, koji se metaforama igrao onako kako se Majkl Džordan igrao košarkaškom loptom, našao je pravu sliku da predstavi, u Srbiji, uvek „dinamičnu" svakodnevnicu. I u toj svakodnevnici je plastično ocrtao mesto koje je, u vaskolikoj podeli društvenog (ne)rada i (ne)reda, „rezervisano" za mlade ljude, ili bolje rečeno za one mlade ljude koji se prepuste društvenoj inerciji.
Društva se dele na organizovana i neorganizovana, odnosno na ona koja štite svoje članove i na ona koja svoje članove ostavljaju na milost i nemilost dezintegrativnim silama koje deluju u svakom društvu. Čak i životinjski čopori, prema istraživanjima zoologa, nisu neorganizovane skupine, već predstavljaju skupine u kojima je prisutna „podela rada" i to takva „podela rada" koja će samom čoporu omogućiti stabilnost i produženje vrste. Tako na primer, delfini, u kriznim situacijama, formiraju oko ženke i njenog mladunčeta takozvani zaštitni zid sastavljen od najjačih pripadnika skupine, kako bi oni najslabiji bili najzaštićeniji u slučaju eventualnog napada ajkula. Slično postupaju i vukovi, koji u slučaju spoljnje ugroženosti čopora, formiraju tzv. zaštitni obruč unutar kojega su opet najslabiji - uglavnom mladunčad - a koji spolja brane najjači pripadnici skupine. Slično postupaju i mnoge druge životinjske vrste svedočeći da je instinkt da se zaštite oni mlađi, na kojima počiva produženje vrste, duboko usađen u prirodu živih stvorenja. Otuda se iz odnosa prema mladima koji tek stasavaju u svakoj skupini, bez obzira da li je životinjska ili ljudska, može predvideti da li je dotična skupina održiva ili je osuđena na odumiranje. Pogotovo to vredi za narode, nacije i društva, koji ne postoje po nužnosti, već su konstrukt skupa istorijskih uslova i surova je činjenica da su čitavi narodi, nacije i društva kroz istoriju nepovratno nestajali.
Mi, u Srbiji, u prethodnih nekoliko decenija otvorene društvene krize, smo počeli da živimo prvu fazu odumiranja i danas smo kao društvo, po većini objektivnih parametara mnogo slabiji nego što smo to bili pre nekoliko decenija. To se posebno vidi i iz činjenice što su u našem društvu, u prethodnih četvrt veka, na žalost, najveći teret krize podneli oni najslabiji - najmlađi i najstariji, jer ove dve društvene grupe po logici svog habitusa nisu bile u mogućnosti da se ravnopravno takmiče u surovom ratu svih protiv sviju. Stoga nije ni čudo što su upravo ove dve grupe u našem društvu najranjivije, najzbunjenije i najizloženije svim stresovima kroz koje prolazimo u beskonačnim koncentričnim krugovima. O penzionerima i časnim starinama ćemo drugi put, a u ovom tekstu ćemo pokušati da ukažemo na neke probleme položaja i perspektive mladih u našem društvu i to onih mladih koji stoje na razmeđi detinjstva i čoveštva i koji bi, koliko sutra, trebali da postanu glavna uzdanica društvenog razvoja.
Ne treba biti sociolog ili vršiti empirijska društvena istraživanja, da bi se došlo do zaključka da su kod nas mladi ubijeni u pojam. Dezorijentacija, apatija, asocijalno ponašanje i, konačno, utočište u ekstremnim i subkulturnim društvenim grupama. Tako bi se najkraće mogao opisati začarani krug u kojem se vrte oni pripadnici mlađe populacije koje nosi društvena inercija i koji nisu imali priliku i šansu da, zbog niza protivnih vetrova, imaju normalan životni start. Čak i oni pripadnici mlađe populacije koji žive u „normalnim" uslovima ne mogu a da ne budu dotaknuti sveopštim sivilom usled koga žive, usled čega se, čak i kad nisu izloženi devijantnim oblicima društvenog ponašavanja, opet povlače u sebe i nemaju poleta, koji bi trebao da bude karakterističan za njihove godine. Jedno od novijih socioloških istraživanja obavljenih kod nas na ovu temu kaže da preko 70% mladih u dobi od ranog punoletsva do izmaka dvadesetih godina ne pripada nijednoj organizaciji i ne učestvuje u bilo kakvoj društvenoj aktivnosti. Ne učestvuje, jer u bilo kakvoj vrsti društvenog angažmana ne vidi bilo kakav smisao. To je ona velika reka mladih „izgubljene generacije" koja tek dozreva, koji, umesto da svoj život uzmu u svoje ruke, sopstvenu potvrdu traže u lajkovima na Fejsbuku, menjajući realni život virtuelnim. U Srbiji ima između 3,5 i 3,7 miliona ljudi koji imaju otvoren nalog na Fejsbuku i najveći broj ove grupacije (oko 30%) predstavljaju upravo mladi koji su između 18 i 24 godine života, a odmah za njima je grupacija takođe mladih - koji su između 25 i 30 godine života (nešto manje od 30%), što znači da je više od polovine korisnika Fejsbuka u Srbiji upravo u „tranzicionim" godinama koje iz mladosti vode u zrelost. U susretu lične, odnosno generacijske tranzicije i naše kolektivne, beskonačne društvene tranzicije iz koje nikako da izađemo, značajan broj mladih ljudi se naprosto pogubio i pobegao u virtuelnu stvarnost. Društvene mreže poput Fejsbuka, Tvitera i ostalih potencijalnih „netvorkova" itekako mogu poslužiti za društveni angažman i u društvima sa više optimizma i srećnijom strukturom za to i služe (malo, malo pa se na „trulome Zapadu" ljudi međusobno sazovu preko mreža oko nekog problema, pa udare ili u marš, ili u overavanje neke peticije), dok kod nas, na žalost, društvene mreže, uz časne i malobrojne izuzetke (npr. neki blogovi, kao oblik online umrežavanja, na kojima se skupljaju misleći, kreativni i aktivistički raspoloženi ljudi koji ne samo da misle o svojoj zemlji, već joj i misle dobro), uglavnom služe, kao i velika količnina „šarenih" medija, za anesteziranje mozga i jalovo trošenje društvene energije. Teza autora ovog teksta je da u našem društvu Fejsbuk, Tviter i ostale društvene mreže ne samo da ne doprinose bilo kakvom društvenom aktivizmu i društvenom zdravlju mlade populacije, već, uz malobrojne aktivističko-misleće izuzetke, ovu populaciju dodatno betoniraju u praznom društvenom prostoru u kome su realne akcije koje bi dovele do realnog poboljšanja društvenog statusa, a na korist čitavog društva, zamenjene lažnom virtuelnom „online psihoanalizom". Značajan broj mladih danas, bežeći od surove stvarnosti, ogledaju sebe u lažnom i iskrivljenom virtuelnom ogledalu i to je jedan od razloga zašto se devojčice puće po Fejsbuku, a mladići poziraju u stilu Bendžamina Bagzija Sigela - i jedni i drugi u nesrećno izabranom samodbrambenom refleksu, koji im je usadila društvena džungla. No, s onu stranu ovih online performansa, ove devojčice i dečaci, devojke i momci, nesigurni pasivno stoje ukopani u mestu, pomireni sa činjenicom da, kako se njima čini, ovde uskoro neće biti bolje.
Možda kao nikad ranije, mladi su danas potonuli u svojevrsni aktivistički nihilizam koji se manifestuje pre svega stavom da budućnost neće biti bolja od sadašnjosti, iz čega proishodi potpuno odsustvo želje da se bore za određene ciljeve u budućnosti na kolektivnom planu (ostavljamo po strani individualne pokušaje da se „snađu", jer to na društvenom planu ne rezultira bilo kakvom trajnijom posledicom). Prethodne generacije mladih, od onih ustaničkih i patriotskih u 19. veku koje su sanjale o nacionalnom oslobođenju, do socijalističkih koje su verovale u „svetsku revoluciju" i društvo jednakih šansi, su uvek imale neki svoj kredo koji ih je vodio i davao im polet. Čak i tokom famoznih 90ih godina mladi su bili veoma aktivistički raspoloženi, uglavnom na strani tadašnje opozicije, ali poneki i na strani „patriotske" vlasti, i mislili su da je nešto vredno borbe. Danas velika većina mladih, osim izvesnih užih grupa i s desna i iz centra i s leva, ne veruje da je bilo šta vredno borbe i prepuštaju se svakodnevnom individualnom „snalaženju" - bukvalno od danas do sutra. Zato neke od njih postaju „Stoje" praveći prve korake ka „zvezdama" na Fejsbuku i Instagramu, a neki od njih „zaštićeni svedoci".
Na sreću, postoje i naši „Novaci Đokovići", svetli izuzeci u opisanom tihom okeanu nihilizma i malodušnosti, koji su, opet, do sopstvenih uspeha došli mimo, a često i uprkos, dominantnim društvenim obrascima. Nije tu reč samo o Novaku Đokoviću, već ima i drugih, javnosti manje poznatih primera. Novak Đoković, kao i Klint Istvud, nije samo čovek, već je mnogo više paradigma. Pozitivna paradigma. Koja je retka u društvu u kojem živimo, ali koja je ipak prisutna i prosejava tu i tamo kroz likove različitih ljudi. Nedavno sam držao predavanje mladim uspešnim preduzetnicima u Privrednoj komori i pošto sam saslušao njihova pitanja i razmišljanja, sugestije i nade, zaključio sam da su to neki srčani i pametni mladi ljudi. I bio sam zadovoljan.
Znate mene, volim Klinta, Šejna i kaubojce. Zašto su kaubojci interesantan filmski žanr? Zato što verovatno ni u jednom filmskom žanru, kao u kaubojcima, nije podignut takav spomenik snazi individue. Mogućnostima individue. Njenim nadama. A protiv njenih strahova. Ono, dođe Klint (ili Šejn, ili Dok, ili Vajat, ili Bili, ili Pet, ili Džesi...) u sumrak i reši stvar. Kada su svi mislili da je stvar izgubljena. Nije ni čudo da su ti filmovi posvećeni pionirima Zapada koji su krotili divlju zemlju i koji su bili unapred otpisani kada su potegnuli karavanom put Zapadne Obale. I koji su pored svega, uspeli da realizuju nešto od onoga o čemu su sanjali. E sad, nije baš da je u životu uvek tako da dođe dasa u sumrak, reši stvar i otme deo svojih snova od prašnjave svakodnevnice. Najčešće i nije. Ali ne može škoditi životu da se takve vizije podastru uz pomoć kamera i ostalih alata ubogom narodu. Umesto da mu se puštaju futuristički apokaliptični kadrovi kako samo što nije izbio Treći svetski rat nakon koga ćemo vodu skupljati u kokosima i živeti u pećinama. Možda budućnost i neće biti sjajna kao u vreme kada su „njihovi" pioniri otkrivali Divlji Zapad (ili ovi „naši" pioniri Divlji Istok), ali zaista nema potrebe ni rezona da se ljudi sada zastrašuju da će ih u budućnosti pojesti ajkule i da će im vampiri sisati krv. A društvene mreže su pune takvih stvari. Te ovo nam je, te ono nam je, te ovakvi smo, te onakvi smo. Doduše ima i nekih lepih stvari koje se dešavaju po društvenim mrežama. Ali generalno ima tu više stvari koje ometaju svrsishodne životne akcije, nego što ih stimulišu. Što bi rekao Andrić u onoj svojoj čuvenoj mladalačkoj pesmi - u ljetni dan, sine moj! Ta Andrićeva pesma je danas potrebnija mladima kao očinski savet od svih Fejsbukova ovog sveta i svih Instagrama i Tvitera. Nisam neki konzervativni tip koji bi zabranio internet kano u Šjevernoj Koreji (onaj pretprošli „cenzorski" blog je bio mali performans, mudro su uvideli neki, kao i prošli, kao na svoj način i svaki blog koji ovde pišem). Naprotiv - neka cveta hiljadu cvetova. Ali, majku mu, neka nešto i rodi posle tog cvetanja, a ne samo da se mladi vrte u krug i ne napreduju.
Zato je moj heroj ovoga puta u tekstu posvećenom perspektivi mladih u našem društvu, uz dužno poštovanje Klintu, kaubojcima i vaskolikim revolverašima, ipak Andrić. I ona njegova pesma. Sladokusci znaju koja.