Jedan od finih, suptilnih i šarmantnih kreatora beogradskog duha, Vlastimir Đuza Stojiljković, voljom prirodnih zakona odleteo je u sazvežđa naših sećanja i nezaboravnih osećanja.
Nakon odlaska Vlade Divljana početkom proleća 2015, Đuzina smrt je zatvorila moj intimni krug "dvojke", tu teskobnu šizofreniju voljenja i preziranja rodnog grada, sjaj i prokletstvo uzleta beogradskog duha i njegove oronulosti, nalik otpalim fasadama...
Đuza je bio naš Marčelo Mastrojani, šmeker sa talentom i stavom, gospodin glumac.
Imao sam privilegiju da ga često srećem u zgradi Radio Beograda i sreću da uživam u njegovim pozorišnim ulogama.
Izdvojiću 1981. godinu, Dubrovačke letnje igre i predstavu "Aretej" po tekstu Miroslava Krleže, u režiji Georgija Para.
U velikoj i zahtevnoj glumačkoj postavi, originalnoj rediteljskoj zamisli i magiji dubrovačke tvrdjave Bokar pamtim scene koje su "izneli" i očarali Rade Marković i Vlastimir Đuza Stojiljković.
ARS LONGA, VITA BREVIS.