Piše: Rodoljub Šabić
Elektronska komunikacija građana sa organima vlasti biće jedna od tema javne rasprave koja se upravo vodi o Nacrtu zakona o opštem upravnom postupku (ZUP). To je svakako dobro, opravdano realnim kontekstom u kom živimo. Međutim, mnogo je manje dobro što će to po mnogo čemu sudeći biti prilika da po ko zna koji put ponovimo argumente koji su se i u prethodnim javnim raspravama čuli ali pokazali nedovoljno jakim "u sukobu" sa rigidnošću prema novim rešenjima i s nerazumevanjem pomenutog realnog konteksta.
Dakle, kako stvari u vezi sa elektronskom komunikacijom građana i organa vlasti stoje u aktuelnom Nacrtu ZUP-a?
„Opštenje u pismenom obliku obuhvata opštenje papirnim i elektronskim putem."
Ova rečenica (st. 1 čl. 70 Nacrta) bar na prvi pogled govori da bi se prvi put u ZUP-u, zakonu od ogromnog značaja, čija sadržina direktno ili indirektno uređuje postupanje manje-više svih organa vlasti, mogla eksplicitno utvrditi da se pravno validna komunikacija između građana i organa vlasti odvija i elektronskim putem.
S tim u vezi vredi podsetiti da u starom, važećem ZUP-u relevantna odredba (čl. 54. st. 2) glasi: „Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno saopštavaju u zapisnik, a mogu se, ako nije drukčije propisano, izjavljivati i telegrafski, odnosno telefaksom. Kratka i hitna saopštenja mogu se davati i telefonom, ako je to, po prirodi stvari, moguće."
Mnogo različitih načina opštenja - pismeno, usmeno, na zapisnik, telegrafski, putem telefaksa, pa i telefonski, ali evidentno elektronskog opštenja nema. Tu činjenicu su neki organi koristili kao "osnov" za neprihvatanje opštenja elektronskim putem odnosno da pokušaje građana da komuniciraju na taj način, tretiraju kao „neuredne". S tim u poređenju, naravno, rešenje iz Nacrta deluje neuporedivo bolje.
Ipak, pitanje je - koliko bolje? Da li i dovoljno bolje?
Jer, "proklamovanje" elektronskog opštenja umnogome je relativizovano sadržinom prva dva stava narednog (čl. 71 Nacrta):
„Stranka može elektronskim putem opštiti s organom ako se prethodno o tome saglase ili ako je to posebnim propisom određeno.
Organ objavljuje na svojoj internet stranici obaveštenje o mogućnosti elektronskog opštenja između organa i stranke, mogućnosti da se njemu podnose elektronski dokumenti i da on upućuje elektronske dokumente, kao i o načinu na koji se to čini."
Obaveštenje o mogućnosti elektronskog opštenja subjekta koji ima "svoju internet stranicu"?!
A za ovo „ako je to posebnim propisom određeno" izvesno je samo da se odnosi na situacije u kojoj sama država građanima i preduzetnicima nalaže elektronsku komunikaciju kao obaveznu (npr. u poreskom postupku).
A što se tiče onog „ako se prethodno o tome saglase", izvesno je, uostalom kao i u većini slučajeva u životu, da će zavisiti od volje „jačeg", njegove spremnosti da se saglasi. Da u tom pogledu zapravo i nema sumnje potvrđuje formulacija „organ objavljuje na svojoj internet stranici obaveštenje o mogućnosti da se njemu podnose elektronski dokumenti..." Jer, šta je odgovor na pitanje - a ako ne objavi? Po svemu sudeći - ništa, odnosno "nemogućnost" opštenja elektronskim putem.
Sećam se da je i prilikom javne rasprave u leto 2013, poslednje u nizu sličnih koje već godinama vodimo, ukazivano na konzervativni „oprez" pri implementaciji novih rešenja u ZUP. Kao dobar primer poslužio je telefaks. Pronađen telefaks valjda još početkom XX veka, u drugoj polovini tog veka u sve široj upotrebi, 80-tih godina već u najširoj, opštoj. Ipak, u naš ZUP mogućnost da se putem telefaksa na validan način komunicira sa organima vlasti uneta je tek samim krajem tog veka - 1996!
Pa da završim s onim što sam govorio i u leto 2013. Sa elektronskom komunikacijom vlasti i građana stvari bi zaista morale ići mnogo brže. Takav način komunikacije, kad je u interesu građana, morao bi (osim u izuzetnim, retkim, opravdanim, unapred predviđenim situacijama) biti obaveza organa vlasti, a ne nešto što zavisi od bilo čije "dobre volje".