Tužne, smorene face dežurnih oficira pred jednim oficirom i dvojicom podoficira u rezervi koji su došli da se jave kao dobrovoljci tog petog avgusta govorile su o situaciji jednako rečito kao i ćutanje državnih medija u Srbiji. Gotovo je, rođaci.
Vratite se u kafanu, ishendlovaće Sloba ovo do kraja.
Malo smo se zezali.
Ovih dana Dragan Vasiljković, zvani kapetan Dragan isporučen je republici Hrvatskoj. Pre toga vraćeni su joj na pravdi Boga optuženi generali - Gotovina i Markač. Na Oluji nema senke.
Ja sam tog avgusta '95 dobio kuma. Đorđe je iz Alagića kule došao nepoznatim prevoznim sredstvom, imao je dva meseca i samsonski jaku i kovrdžavu kosu. Njegov otac i stric nekako su stigli desetak dana kasnije. Imali su poderane uniforme i gaće na dupetu, što se imovinskog stanja tiče. Nisu imali đonove, Dule ni tabane. Danas su svi u Holandiji.
Pertog, šestog, sedmog o kolonama izveštavali su izdajnički mediji. B 92, i Cece. RTS je imao pametnija posla. Rodoljubi su na smenu halakali majku ustašku i gledali od čega se živi, prodajući pridošlim sunarodnicima vodu za tričavih par maraka. Sendvič - ni duplo.
Ta mi je Oluja donela i prijatelja Strahinju, a reč prijatelj nije od male težine. Strahinja je kao artijljerijski izviđač bio među poslednjima koji je sišao sa vrleti Velebita. Peške je stigao u Srbiju. Braća iz Republike Srpske nisu ga, kaže, pustila u Bosanksi brod da se okupa i presvuče. Danas ima kuću u Ovči, neke smo zidove u njoj zajedno zidali. I okolo su kuće njegovih zemljaka, pristiglih istom zgodom. Za Svetog Nikolu kod njega bude i stotinak gostiju. O svemu se priča. I o ratu. Sete se ljudi i svog gradonačelnika.
Ali nikad, nikad nisam čuo gorčinu i jed. Ni mržnju.
Mržnja je rezervisana za rodoljube i domoljube, zajapurene od siline osećaja..