Ne, ne želim da se bavim problemom humanitarne drame kroz koju prolaze lokalne zajednice, počev od ostrva Kosa, pa do Đevđelije, Preševa, Beograda, Subotice, i sve do mađarske bodljikave žice, i šta će biti sa ovim nesrećnim ljudima. Činjenica je da se taj nemir sada prelio na naše prostore, i šta će biti sa tim ljudima posle leta, to niko ne zna. Novi Sad još nije dotakla ova realnost, tako da je nismo svesni izbliza, još uvek ne. Hteo sam o drugom problemu: o neadaptiranim, o neasimilovanim, ili asimilovanim ali na svoj, bahati, sociopatski način, izbeglicama iz naših unutrašnjih, postjugoslovenskih migracija.
Povrh Novog Sada, ne više od desetak kilometara udaljeno od grada, nalazi se popularno izletište smešteno u zelenilu fruškogorske šume - Popovica. U beogradskim pojmovima (знам, знам, извињавам се небеограђанима, али не знам на који други начин бих дао јединицу мере), to je nešto poput Avale. Uglavnom, pored toga što je lokacija omiljeno izletište, poslednjih godina je postala i zanimljiva za nekretnine, za gradnju, uglavnom privatnih stambenih vila i kuća: nalazi se perfektnoj lokaciji, u gradu ste za 15-ak minuta opuštene vožnje, vazduh je lep i čist uzev u obzir da je svuda okolo šuma, a pogled je velelepan, na doline, na goru, na reku i na sam grad. Tokom novog veka, lokaciju su počeli pohoditi različiti predstavnici ovdašnje zajednice, počev od lokalnih novinara i umetnika, željnih mira i razdvajanja od gradske gungule, unutrašnji limanski nomadi nezadovoljni depresivnim razvojem, u smislu droge i nesigurnosti; pa zatim i kako su sticali sredstva, i predstavnici i drugih zajednica, poput crnogorske, bosanske, i jedne dosta osetno rastuće i sve primetnije - ruske. Svako je sa sobom poneo svoju kulturu, ili svoje predrasude, od želje za mirom i prirodnim okruženjem stvaralaštva ili meditacije radi, do izolovanosti od radoznalih pogleda, i na kraju, do sekluzije od društva usled netrpeljivosti prema tom društvu.
Tako su mojim drugarima, limanskim nomadima, od svih mogućih opcija komšiluka zapali ovi najgori, samoisključeni i samootuđeni ljudi puni netrpelji prema okruženju u kojem obitavaju. U stvari, nisu moji drugari ni birali ovakve komšije, ovi su se sami pojavili, virtualno niotkuda. U vreme kada smo mi bili deca, tamo 1970-ih godina, ovaj deo planete bio je mirno vikend-naselje, ljudi su dolazili tu na odmor i predah od aktivnosti u zahuktalom gradu. Konkretno, roditelji mojih drugara su bili inženjeri i konstruktori Limana, i tu su pokraj grada, za svoje graditeljske zasluge, mogli podići sebi kućicu-pagodu i vikendima odmarati dušu od rastućih poslova u gradu.
Prošle su decenije, društvo je prošlo kroz razaranje i, kao posledica tih razornih godina, bede, zla, ratova, neimaštine, kriminala, počeli su se pojavljivati svakakvi ljudi. Mojim drugarima se zalomio nekakav mrakus, ratni veteran iz Bosne. Pre toga, 90-ih godina prošlog veka, deo imanja je jedan od stričeva usled neimaštine prodao trećoj strani, a ova četvrtoj i na imanje pored se doselila porodica Firera Davidovića, ozloglašenog novosadskog neonaciste. Kada je ovaj počeo imati probleme sa zakonom, i Davidovići (има ли апсурднијег презимена за српског неонацисту од овог?) su prodali svoje imanje ratnom veteranu i lokalnoj vucibatini, koji počinje, polako i sigurno, da kinji porodicu mojih drugara. Da stvari budu jasnije sa razmerama ovog zla, moji drugari u momentu kada zlo kreće, imaju novorođenče, sina od tri godine i čerku od šest.
Ratni veteran ne preza ni od čega i uredno maltretira porodicu: odseca im struju, prekida vodu, pregrađuje put... pored porodice mojih drugara, put, vodu i struju koriste još četiri porodice. Drugari razmišljaju, градска смо екипа, Лиманци, Вошина стара гарда, испеглати дсмраа... не, не, зло рађа зло, идемо мирним путем, легално. Angažuju advokata, koji ulazi u materiju. Međutim, kao u Anđelovom srcu, kako branitelj zakona dolazi do viših instanci, poput političara i policije, vrata postaju sve zatvorenija. Lik, ratni veteran, opstruira slučaj godinama. Kako kopaju, stvar vodi do lokalnog hrkljuš-strongmena, Tomislava Bokana, a to je tek duga priča. Vratiću joj se. U međuvremenu deca odrastaju, nesvesna ovog zla, roditelji ga kriju, međutim stres jede iznutra i narušava zdravlje. Niko ništa ne može da uradi, jer je na vrhu piramide bahatluka lokalni hrkljuš-strongmen, član gradske vlade. Pa ti, druže, imaj saosećanja za Srbiju.