Stradao je pre neku noć. Sad je svejedno da li iznenada ili se to moglo očekivati. Kao da se sve odigralo u snu, iako budnom (Jovica Aćin: Poetika rastrojstva)
Sve se može dogoditi.
U mom slučaju, sve se zbi ovako:
Hodah neodređeno, nepoznatim ulicama, među nepoznatim ljudima. Ne plaših se, ali iznenadno osetih, tek tako, da mi je kraj blizu.
Onda - bang!
Posle nekog vremena otvorih oči i videh da me neki ljudi u belom, ubrzanim hodom, nose na nosilima. Mišljah, s blagim čuđenjem: „Zaboga, pa to sam ja! Ovo mene nose; ovo se meni događa". Opet, nesvesno bejah ubeđen, iz potrebe samoohrabrenja, da dok budem mogao da osećam (pa i gledam) ljude i stvari oko sebe, ništa mi se fatalno neće dogoditi, ma koliko mi ideja smrti nikada, od kako znam za sebe, ne beše strana i nezanimljiva. A ipak, učini mi se da je moje poprsje postalo nekako buđavo-zelenkasto, onakvo kakvo se viđa na - mrtvacima. Da li to život beži iz mene? Da me ne nose u tzv. sobu za umiranje (to je u bolnicama posebna prostorija u koju donose one kojima je preostalo još samo nekoliko sati života)?
Tada, za trenutak, kroz mozak mi prelete blesak celog mog života. Rodio sam se u tzv. dobroj porodici, imah srećno detinjstvo, pohađah odlične škole. Odmah dobih posao u jednoj od elitnih državnih službi. U očima mnogih bejah, pored ostalog, i pristao dečki, kako bi to Hrvati rekli, pa je sledila ženidba sa finom i razboritom devojkom. (Beše to dosta iznenadno, ljubav na prvi pogled, s tim što mi se činjaše da taj potez uzdiže moju sudbninu, ako se tako može reći). Dobismo dve divne devojčice, i sve dobro funkconisaše. Na poslu se svojski zalagah da budem dobar i efikasan civil servant. Ipak, neki unutrašnji glas me sve vreme upozoravaše da se ne može „na silu" biti srećan čovek, jer me povremeno mučaše, pesnički govoreći, jaka čežnja „da se otkinem od samoga sebe".
Naime, od kako znam za sebe imadoh neke svoje specifičnosti, na granici uvrnutosti, te povremeno uskakah u neke krajnosti, jer svaki čovek je - jedinstven, pa greše oni koji olako veruju da su svi ljudi manje-više slični.
Potom - mrak. Vidim da me iznose u - kovčegu. Bled sam i ukočen, mada osećam (sic) da ima nečeg prkosnog na mom licu. Primećujem da su me obukli nekako zvanično: crno odelo, bela košulja, kravata.. Pomalo se ljutnuh kad primetih da su mi stavili kravatu koju ne volim, i da je loše vezan čvor, a kragna košulje se nekako nadigla. Dole - ne znam kako je.Za trenutak sam ponovo pri svesti, kroz mozak mi prolazi jedna Sartrova misao, izazvana stradanjem nekog devetnaestogodišnjeg mladića koji mu je bio veoma drag: "Na izvestan način svaki život je završen, pa nije apsurdnije umreti u devetnaestoj godini nego u osamdesetoj godini". Verujem da je Sartr u pravu, iako mu mnogi ne verovahu.
Eto, kažem sebi pomirljivo, dogodi se to što se dogodilo.
Oh Lord, please don't let me be misunderstood.
Moji hrvatski prijatelji (usput, moja supruga je rodom Hrvatica) reći će: Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila nad njim (Requiem aeternam dona eis, Domine, et lux perpetua luceat eis).
Moji grčki prijatelji (moja majka beše Grkinja) ponavljaće kao mantru: Kýrie, eléison (Κύριε, ἐλέησον).
Moji francuski prijatelji, sa kojima, kao dečačić, slušah rado tužbalicu o smrti kralja Renoa, mrmljaće prvi stih jedne Pegijeve pesme: Smrt je ništa, samo prelazak u susednu sobu (La mort n'est rien. Je suis seulement passé dans la pièce d'à côté).
A moji srpski prijatelji? Eh, bolje da ne govorim.
Ipak, neke dobre duše reći će blaženo: Neka počiva u miru. A neki, koji su me najviše voleli, poslušaće, za zbogom, božanski glas Pavla Aksentijevića.
Neću moći da im se zahvalim na lepim rečima i željama, moj duh biće drugde, entraîné vers d'autres cieux.
Otišao sam. Valjda je ovo Tέλος (kraj).
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
N. B. Mada nije u redu lažirati svoju smrt, činjenica je da se nekima događa da u snu vide svoju sopstvenu sahranu. Otuda ovaj onirički zapis.
A da dodam još i ovo: Kao što reče izvanredni irski pesnik i dramaturg Šeridan (Richard Brinsley Sheridan), ja odlazim i ostavljam iza sebe svoju reputaciju (I'm called away by particular Business/ but I leave my Character behind me...)