Fotografi su nekad, sa istom ozbiljnošću, kao stari majstori kičice, proučavali prizor koji su hteli da ovekoveče. Osmišljavanje motiva za fotografisanje bilo je jako važno. Takođe je bilo važno šta će se naći na staklenoj ploči ili celuloidnoj terci, a šta ostaviti izvan fotografskog okvira slike.
Proces razvijanja filma i pravljenja fotografije bio je skup i trebalo je da čovek bude zaljubljenik, da bi se u to upustio.
Početkom dvadesetog veka fotografija je pretendovala da postane umetnost, a ne samo puko beleženje osvetljene stvarnosti.
Vrsni fotografi su proučavali izvore osvetljenja. Uticaj svetla na karaktere likova. Igru svetla i senke. Naravno uvek su se pojavljivale tehničke sprave koje su olakšavale rad majstorima. Jedna od njih je svetlomer. Danas je to zaboravljena kategorija.
Savremeni digitalni foto aparati u svoju memoriju mogu da smeste stotine bljuzgavih, neoštrih amaterskih snimaka. Ekspozicija i blenda određuju se automatski, treba samo pritisnuti okidač i evo, "Slika". I sve to po bagatelnoj ceni.
U vreme kad sam išao u osmogodišnju školu, dopala mi je do ruku jedna interesantna knjiga koja se zove "Između igre i matematike". Poglavlje koga se i danas sećam zove se "Trideset slova".
Suština ove matematičke priče je sledeća: ako bismo imali spojenih trideset krugova a svaki krug imao ugraviranih trideset slova naše azbuke, ako bi štampali sve moguće kombinacije rotiranja krugova, dobili bismo trideset na trideseti kombinacija slova. Kratko rečeno, sve što je ikad izgovoreno ili što će ikad biti izgovoreno na srpskom jeziku. Ali tu postoji jedna mala začkoljica. Treba odvojiti ono što je smisleno od onog besmislenog.
Danas se fotografisanje zove FOTKANJE. Suština je sledeća, napraviti što više bljuzgavih, neoštrih, glupih fotki. A neko će valjda odvojiti žito od kukolja.
Ps.Da izvine gos'n FOTOSHOP, i za njega treba makar malo pameti.
Kosta Babić