Piše: Rodoljub Šabić
Juče je preminula Olivera Milosavljević, profesorka istorije na beogradskom Filozofskom fakultetu.
Umrla je i iznenada i prerano, u 64.godini.
Poznavao sam profesorku Milosaljević, imao prilike da se s njom srećem i razgovaram, ne toliko intenzivno da bih mogao reći da smo bili prijatelji, ali svakako dovoljno da bih mogao reći da sam imao zadovoljstvo da poznajem jednu kulturnu, izuzetno obrazovanu i dobronamernu ženu.
Imao sam i to zadovoljstvo da je upoznam, čitajući neke od njenih radova, većinom posvećenih antifašizmu i kolaboraciji sa fašističkim odnosno nacističkim okupatorima ovde kod nas tokom Drugog svetskog rata, poput npr. "Jugoslavija u okruženju" ili "Potisnuta istina - kolaboracija u Srbiji 1941-1944".
Znam, siguran sam da ima ljudi koji su mnogo bolje poznavali profesorku Milosavljević i koji mogu, verujem i hoće, da napišu mnogo bolji omaž. Ja, ovaj danas pišem potaknut jednom neprijatnom koincidencijom i još neprijatnijom asocijacijom koju ona izaziva. Mislim na to da je smrt profesorke Milosavljević koincidirala sa objavljivanjem vesti o pokretanju sudskog postupka za rehabilitaciju Milana Nedića, predsednika kvinsliške vlade u Srbiji u vreme nemačke okupacije tokom Drugog svetskog rata.
Pa, s tim u vezi, hoću da podsetim na profesorkine reči od pre nekih pola godine, kada je, mislim, zadnji put šira javnost imala prilike da je čuje: "U danas stvorenoj slici sve je relativizovano, ako se 27.mart proglasi avanturizmom, ako se ustanak protiv fašizma proglasi greškom, ako se kolaboracija sa fašizmom nazove patriotizmom, ako se pobednici nad fašizmom proglase novim okupatorima i ubicama, može se dobiti samo jedan rezultat - fašizam je bio pravi izbor, s njim je trebalo sarađivati, njegove protivnike je trebalo ubijati..."
Neka počiva u miru profesorka Milosavljević. A u smutnim vremenima u kojima živimo, njena pamet, kultura i obrazovanje, mnogo će nedostajati.