Društvo| Hronika| Moj grad| Nostalgija| Život

I dobro jutro Beograđani

Aleksandar Todorovic Bekan RSS / 06.11.2015. u 08:48

Mene sada nesto hvata neka tuga. Sentiment kakav, žudnja, čežnja, tiha patnja.

 

To se javi noću kada je čovek sam. I normalno je.

Meni sad ne prija samoća. Nekako su mi svi ti dani postali mrmotni. I noći su uglavnom takve, mrmotne, ali su mirne.

Mirni dani i noći u klišeu.

 

 

 A onda sam u 6 sišao napolje, bilo je svanulo i bilo je nula stepeni, drhtao sam kada sam seo u automobil, aktivirao motor da malo radi, pa sam izašao i otišao do kioska na bus stanici da kupim Nesti, bio sam žedan, i video kako ljudi u onoj izmaglici stoje i čekaju autobus da bi otišli na posao kao neki robovi i kao kakve potuljene sluge, a ja sam se vratio svojoj kući u toplo gde ću leći da spavam, i više im nisam zavideo!

Jasno mi je, čovek živi na svom poslu, tamo u nekoj kancelariji, možda je i prodavac u nekoj trgovini, u fabrici, može biti bilo ko na bilo kakvom svom radnom mestu, ali On živi, provodi svoje primarno vreme tu, sa svojim kolegama, saradnicima, klijentima, mušterijama, pacijentima, saputnicima i sapatnicima, sa stranim, i nepoznatim i nikad upoznatim ljudima, i tako sat po sat, dan po dan, godinama, i celog svog radnog veka, provodi i provede čitav svoj život sa svima njima! A ponajmanje sa sobom.

Svojoj kući dođe samo popodne, i svako popodne, malo odmori, presvuče, prespava i već je novo jutro, već je novih 6 sati ujutru, već je ista bus stanica, isti se autobus čeka, i isti ljudi čekaju isti prevoz, i sve to tako isto ispočetka, i ispočetka, jedan te isti i neprekidni perpetumobile ljudskih duša.

Čovek tako provede čitav svoj život, i ne živeći u svojoj već u tuđoj kući.

Ja živim u svojoj kući, i sada odoh da spavam, a vama želim dobro jutro Beograđani i vidimo se nekog popodneva.

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana