Pažljivo, nogu pred nogu spuštam se niz padinu strmim uskim puteljkom, kozjom stazicom, često mi noga sklizne niz sitne oštre kamenčiće, jedva održavam ravnotežu. Godina je 1993 i još sam gibak i spretan ali da je bilo mučno, bilo je! Gledam drito ispred sebe i tek s vremena na vreme zastanem i pogledam oko sebe, osvrnem se, nisam daleko odmakao. Nastavim i posle petnaestak minuta vidim seljaka, čoveka koji seda ispod omalene šljive i vadi nešto iz šarene domaće izrade vunene torbe. Dobar dan, nazovem mu. Dobra ti sreća, odgovara mi, dođi sedi i prihvati se malo. Skrenem sa stazice dvadesetak metara, priđem mu i pružim ruku, ja sam Mikele. E pa ja ti se zovem Dragutin, izvoli Mikele, sedi si. Sednem do njega na pirotskim ideogramima išaranu prostirku. Dragutin već poređao veliki komad domaće, prave, najpravije pogače, staroplaninski sir, stari žuti kajmak u drvenoj posudi i ljute paprike. Onda iz torbe izvadi flašu zlatno žute rakije, moja, ovo nisi nikad probao, ima joj pet godina, sad tresem, skupljam šljive za ovogodišnju. Nategnem dobar gutljaj, jaka, prepečena ali ima, pored jedva primetnog mirisa šljive i još nekoliko ukusa u mirisa koji prijaju ali ne mogu da ih prepoznam. Nasmeje se Dragutin, nije obična šljivova prepečenica, dodajem u nju osušene borovnice, majčinu dušicu i još neke travke i pustim je da zri u dudovom buretu. Gunem ja još jedan dobar gutljaj, huknem i kažem: Nema tog francuskog konjaka koji se može meriti s njom! Založi ti blago meni, jaka je ona, treba joj dobra podloga, nisam ti ja probao to francusko što kažeš, zadovoljan sam ovim što sam pravim ali ti verujem na reč i nasmeja se. Prihvatim se ja pogače, sira i kajmaka, odgrizem pola ljute paprike, pa opet gutljaj. Ti bre Mikele k'o da si Proćanac ili Leskovčanin, odgrize pola paprike i ništa, ni graška znoja! Od kad znam za sebe, volim ljuto, znam da odem u Leskovac, pronađem na pijaci najljuće paprike, kupim džakče, ispečem ih na plotni, oljuštim, turim u teglu od pet kila, nasečem belog luka, zalijem sirćetom i uljem i za svaki obrok svučem po šest, sedam komada. Alal ti vera i ja volim ljuto ali grickam po malo.
Nego odakle si, pita me Dragutin preko zalogaja, koj’ te moj natera da se vereš po ove gudure? Iz Beograda, odgovorim, prvi put sam na Staroj Planini pa hoću da što više vidim i osetim... Imaš bradu a nisi pop, vidim iš'o si do crkvice, zaključana, a? Slikar sam, ne fotograf, ljudi to često brkaju a bradu ne brijem od kako sam izašao iz vojske, tamo nas maltretirali, mora da bude obrijano do ispod kože... Znam bre šta je slikar, onaj Petar Đorđević mi dođe neki rod, odvrati mi Dragutin. A ti šta crtaš? Crtam i slikam ženske aktove, gole žene, rekoh da mu bude jasnije. Gole žene, pa gde gi nalaziš bre toliko? U glavi, u mojoj glavi, nasmejem se, svakog trenutka mi kroz glavu prolaze milijarde golih žena, idu tamo ovamo a ja ih gledam i odlučujem se koju ću da slikam. Dal’ spreda, dal’ otpozadi, dal’ s boka. Dragutin odmahnu glavom i nasmeja se, pa gde baš odabra da crtaš gole žene? Dobri moj Dragutine, žene su za mene nešto najlepše što je Priroda stvorila. Što jes’ jes’, reče Dragutin ali da vidiš moju babu ne znam da li bi isto govorio i crče od smeha. Nije ona bila baba kad ste se venčali, mora da je bila lepotica, planinka, jel’ crnooka? Da vidiš u pravu si, za mene je bila najlepša na svetu, koplja su se bre lomila, kakva koplja, glave su se lomile za oko nju, osmehnu se Dragutin. Sad me razumeš vidim. I više nego razumem. Nego da se ostavimo žena, ona crkvica tamo gore pri samom vrhu mi je još prvog dana privukla pažnju i danas odlučih da je obiđem. Jes' lepo izgleda odavde al' jesi vido kako je propala, nikoga bre nije briga, ajd' za crkvu nego za narod, za ljude! Mož' da crkneš niko ni čašu vode ti ne bi dao! A zašto je zaključana, obiđoh je sa svih strana, kucao sam na vrata od onog malog konaka ali niko se ne odazva? Prvo da ti kažem, Dragutin prestade da jede, ja ti nisam vernik, za mene je bog ova planinčina i ovo beskrajno nebo nad njom, jebe mi se za popove, eto zato je i zaključana, otišao pop u Pirot da proda brašno, šećer i sve ono što mu verujuće budale donesoše. Pa će si prolumpuje po Pirot dok mu traju pare. More govnar nijedan! Crkva dugo bila pusta, ko će bre da dolazi u ovu vukojebinu a onda dovedoše ovog sadašnjeg, izbeglicu iz Bosne, pijandura jedna! Već prvi dan počeo da obilazi kuće, kao da upozna vernike a bogami se napešačio, nasmeja se Dragutin, svaka kuća daleko od druge bar pet kilometra. I zasedne, ne jede mnogo ali zato mož’ da popije! Ja mu s vrata reko' da ne hajem za crkvu i ne dado' mu da mi u kuću ulazi.
A ti, veruješ li? Ja kao i ti, za mene je bog Priroda i sve njene lepote, Kosmos, vidim da mu nije najjasnije, Vasiona i svi njeni zakoni i pravila ma koliko mi bila nejasna ali ne propuštam priliku gde god da se nađem, da obiđem hram, crkvu, kapelu, katedralu, džamiju, turbe... Hm, začuh iz Dragutinovih usta. Možeš ti da hmkaš koliko hoćeš ali da te pitam, jesmo li ti i ja jedini ljudi na ovom belom svetu? Nismo, ima nas na milijarde a pre nas je bilo desetine milijardi ljudi i svi su oni za sobom ostavljali nekakve tragove. Pećinske crteže, alatke i oružja a kako su napredovali, za njima su ostajala svetilišta, prvo paganski pa budistički, jevrejski, hrišćanski hramovi, crkve, manastiri, katedrale, nešto kasnije i džamije. Po meni, grehota je ne ući u jedan ili jednu od njih, veruj mi na reč, to su mesta ogromne energije, bez obzira da li si vernik ili nisi.
Dobro de, dobro, kad bejah u osnovnu školu, vodili nas u Studenicu, Dečane i Pećku Patrijaršiju. Iako besmo malecki ima to nešto što si rekao. Odlično pamtim Hrista iz Dečane, gde god da si se skrajnuo, njegov pogled te pratio, virio sam iza stub a njegove oči su gledale pravo u moje! I jes’ istina da smo se, bar ja, osećali još manji nego što smo bili, neka jeza me prolazila, ne strah, ne umem da ti objasnim, možda baš ono što ti reče, kako ono beše, neka energija, ebaga! I to što reče, Vaseljena, umem ti ja tako u letnje vreme u noć da iznesem krparu na livadicu ispred kuću i legnem, zapalim i gledam na gore. Ponekad počnem da brojim zvezde a nekad samo gledam i sve se mislim koliko smo bre malečki, k’o zrno od proso. Nategnemo mi još nekoliko puta pa ga ja pitam da li bi mi prodao litar, dva tog njegovog nektara. Da ti prodam! Zajebavaš me! Odseo si u planinarski dom, vid’o sam te pre neki dan kako iz njega izlaziš s štap sa varalicu i ideš na potok. Ću ti donesem rakiju ali bez plaćanje, da me se setiš ponekad. I da ti kažem, idi si uz potok nagore dok ne dođeš do mesto gde se u njega uliva drugi manji, tu gde se sastaju mož’ duloviš neku malečku pastrmku il' klena a ako imaš neki živ mamac, baci na dno i će uloviš krkušu. Ima još naviše jedno jezerce, malečko, izvire voda iz jednu pećinu e tu mož’ da ćapiš i klena od pola kile. Moraš dobro da se sakriješ, klen ti je plašljiva riba.
Posle jedno dva dana, iznosim iz doma gajbu piva da je turim u potok da se temperira, kad sa mostića začuh: Zdravo Mikele. Pogledam, Dragutin, tegli u torbi nešto baš teško. Zdravo Dragutine, dođi na piće da i ja tebe počastim. Ma ja ti nešto obeća’ onomadne pa evo reko’ da ispunim reč. Zdravismo se i povedoh ga da sednemo na veliku terasu desetak metara od potoka. Iz šanka donesoh flašu rakije i dve čaše od deci, sipah nam, kucnusmo se, ‘ajd u zdravlje, reče Dragutin i iskapismo ih. Dooobra i ova, odakle ti? Dao nam domaćin koji nas je pozvao da se družimo i slikamo, Miroslav. Miroslav, ima kuću dole naniže, bio je direktor u Prvi maj u Pirot? Baš taj. E on ti je domaćin čovek, vredan i radan i svi njegovi isto a ume i da peče rakiju samo tura neke druge travke al’ da je dobra, dobra je! U to se pojaviše moje koleginice i kolege dolazeći na ručak posle tumaranja kojekuda. Predstavih im Dragutina, on ustade i čvrsto se rukova sa svima. Neki sedoše s nama, nasuh i njima i Dragutinu i meni i tako nekoliko puta sve dok nas ne pozvaše na ručak. Pozvah Dragutina a i svi ostali u glas da ruča s nama. Neka fala, ja sam došao drugim poslom, reče Dragutin i iz one torbekanje izvuče tri flaše onog njegovog zlatnog nektara. Ove dve su za tebe, kući da ih nosiš a ova treća je za sve vas, ti si je probao ali da ti i drugari vide kakva je moja rakija. Onda izvadi, u čistu lanenu krpu zavijeno bar pet kila staroplaninskog sira, i ovo da nosiš doma da se sladiš s porodicu. Ustadoh, zagrlih ga i poljubih u oba čekinjasta obraza.
Po povratku u Beograd, dva meseca kasnije, uzmem divit i ‘artiju i napišem pismo Dragutinu. Adresiram na Dragutin Đ., selo D. Stara Planina ispod Babinog zuba. Napišem mu da se još sladimo sirom, da ga jedemo za doručak, ručak i večeru, da ga rendamo na makarone i špagete, na kajganu. Rakiju uglavnom sam pijuckam ali sam na otvaranje prve flaše pozvao mog drugara Gradu. Gos’n Mikele ovako nešto se mora čuvati u trezoru, šalio se Grada i on stara pijandura nije hteo da popije više od tri čaše, čuvaj to zlato pa ćemo opet po tri ako išta preostane, smejao se.
Ali bez obzira na nektar od rakije, na sir kome nema konkurencije na svetu, meni je pre svega drago i važno što sam te upoznao, što smo pričali, razgovarali o svemu i svačemu, družili se, kratko ali dovoljno da te nikad ne zaboravim.
Tebi i tvojima želim sve najbolje a voleo bih ako ikako bude moguće da se opet vidimo. Pozdrav, Mikele.
Na poleđini koverte napišem svoju adresu.
Prođe šest meseci, prođe godinu dana, kako dani prolaze ja sve ređe pomišljam na Dragutina. Sedim jedno pre podne za štafelajem i slikam, kad zvono na vratima! Ustanem, otvorim vrata a tamo grmalj jedan i ispred njega velika kartonska kutija čvrsto uvezana vrcom. S osmehom do oba uva, grmalj reče: Ti si Mikele. Jesam, odgovorim, on se saže, uze kutijetinu i pravo u atelje. Ja sam Milovan, Dragutinov sin, najstariji, evo ovo ti pratio Dragutin a unutra ima i pismo, uhvati mi šaku i samo što je ne polomi! Jel’ mogu da pogledam šta crtaš, ćale mi rekao da crtaš gole žene. Samo izvoli. Stade Milovan ispred štafelaja, zagleda se i videh da je razočaran. Ovo ti je gola žena, ja tu vidim samo neke šarke marke. Nasmejah se od srca, nisam ti ja Playboy, ja to radim na svoj način, evo vidiš ovo je guza, ovde se vidi deo sise, pa leđa… Dobro kad ti kažeš al’ ja sam mislio… svi ste bre vi umetnici malo na svoju stranu i nasmeja se. Zadržah ga na ručku, napravio sam bio punjene paprika, one šiljke, ljutkaste malo. Iznesoh flašu Loze, alhemičarsku rukotvorinu mog strica Petra i sipah nam. Kucnusmo se, nazvasmo jedan drugom zdravlje, Milovan ispi čašu u jednom dahu i huknu! Doooobra je al’ nije od šljive? Nije, od grožđa je od Vranca, pravi je moj najstariji stric u Crnoj Gori. Pitah ga za Dragutina, kako je sa zdravljem… Dobro more, ne da se čiča, povazdan nešto majstoriše, mesto ga ne drži i da ti kažem, od kako je tebe upoznao, stalno traži da mu donosimo knjige o, kako beše ono, Vas, Vas, Vasiona, rekoh ja. E to, sriče na glas, popeo nam se na glavu svima. Kad smo se opraštali, rekoh mu da pozdravi Dragutina i da mu se zahvali, Dragutin je u onu kutijetinu spakovao sira bar za pola godine i tri flaše njegovog zlatnog nektara. Odabrah jednu najmanje provokativnu sliku, dadoh je Milovanu, na ponesi je Dragutinu mada ne znam da li će da je okači? Će da je okači sto posto, to će mu budne kao ikona, znaš inače da ne ferma boga.
Kad ispratih Milovana, uzeh da pročitam Dragutinovo pismo. Neveštim, detinjim rukopisom na iz sveske istrgnutom listu sa kockicama, Dragutin mi je pisao da me nije zaboravio, da kad god pogleda u tamno noćno nebo, pomisli na mene, da je pod stare dane počeo da čita sve što ima veze sa Vaseljenom, da ne razume baš sve ali ne mož’ da prestane. Zove me da sa porodicom dođem kod njega kao rod rođeni, pa što bude a biće za nas , biće i za vas. Pozdravlja me od srca i želi mi dug i srećan život. Pismo me skoro rasplakalo! Stiglo mi je još jedno pismo u kojem mi se zahvaljuje na slici, zakačio sam je naspram stola da mi je uvek pred očima. Ne razumem ti se ja u to tvoje crtanje ali mi se sviđaju boje, dođu mu kao u proleće kad izađem na livadu a ona puna cveća, sve bre pršti od boja kao na tvom crtežu!
Poslednje pismo je stiglo od Milovana, Dragutin je umro od starosti u Pirotskoj bolnici ali je Milovanu ostavio u amanet da ni za živu glavu ne bataljuje ili proda sliku!