Autor: Nemanja Nenadić
Da krenemo od jedne apsurdne i ružne situacije, a nadam se da će u narednim mesecima biti i štogod lepše da se ispriča u okviru ovog bloga.
Reč je o Republičkoj izbornoj komisiji. Iako se RIK sastaje i oglašava samo u doba izbora, treba znati da je to stalno telo, koje se periodično sastaje i u doba između izbora. Nije baš potpuno jasno šta je u pravnom smislu RIK. RIK ima neke osobine samostalnog državnog organa (na primer, osnovan je zakonom, donosi opšteobavezujuće odluke), ali nema neka bitna svojstva koja državni organi imaju (nema svoje prostorije, svoju službu ni svoj budžet, već je u svakom smislu „podstanar“ Narodne skupštine). Čak je i sastav RIK preslikan iz Skupštine, sa izuzetkom predsednice koja dolazi iz Vrhovnog suda – iako mnogobrojni članovi ovog tela (ima ih 18) i njihovi zamenici formalno nisu predstavnici stranaka, povezanost je očigledna iz činjenice da svaki novi saziv skupštine prilagođava sastav RIK novonastalom sastavu parlamenta. U doba izbora, RIK se privremeno proširuje zvaničnim predstavnicima stranaka koje učestvuju na tim izborima.
Teoretski, stvari bi mogle da se urede i drugačije – na primer tako što bi ovlašćenja i sredstva za sprovođenje svih radnji u vezi sa izborima bili povereni posebno izabranoj osobi u koju sve relevantne stranke imaju poverenja i koja bi potom formirala sopstveni tim (zbog toga je ova mogućnost nazvana teoretskom, makar kad je reč o današnjoj Srbiji). Mogli bi ti poslovi biti povereni pravosudnim organima (prof. Goati sa kojim sarađujem u Transparensiju često voli da citira slučaj kada je poljska izborna komisija, sastavljena od predstavnika tri visoke sudske instance, odbila da verifikuje izveštaje gotovo svih kandidata sa predsedničkih izbora). Za utehu može da posluži to što i neke druge zemlje muče slični problemi (pre nekoliko godina su mi u američkoj saveznoj izbornoj komisiji rekli da se često nađu u blokadi zato što je komisiju činilo po troje republikanaca i demokrata).
Osim svoje osnovne uloge, zbog koje je i osnovana ova Komisija, njoj je Zakonom o finansiranju političkih stranaka poveren još jedan važan posao – da kontroliše izveštaje o finansiranju izborne kampanje. Od početka je bilo jasno da RIK nije najbolje odabran organ za vršenje ovog posla, mada se to tvorcima zakona ne može u potpunosti staviti u potpunosti „na dušu“. Naime, pre pet godina, kada je ovaj zakon usvajan (politički burno leto 2003), postojala je ideja, koja na žalost nije realizovana, da se RIK reformiše po uzoru na kanadski model, što bi je učinilo nezavisnijim organom u svakom pogledu. Osim toga, pre pet godina nije postojao ni jedan drugi organ za koji bi se moglo reći da je iole bliži ovoj temi. Državna revizorska institucija je formirana tek prošle godine, ali i ona postoji samo virtuelno (5 članova Saveta DRI, bez prostorija i ljudstva). Agencija za borbu protiv korupcije je na još nižem stupnju evolutivnog razvoja – nedavno je predstavljena, radi javne rasprave, tek radna verzija zakona na osnovu kojeg bi mogla da bude osnovana.
Krajnje je vreme da objasnim otkud ova tema na blogu koji se bavi pristupom informacijama:
RIK je takođe organ vlasti na koji se odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama i koja je stoga dužna da dostavlja kopije dokumenata koje poseduje po zahtevu građana i novinara. Takođe su dužni da pripreme i ažuriraju informator o radu, što u poslednje tri godine nisu učinili.
U vezi sa pružanjem informacija o kontroli finansiranja izborne kampanje posao RIK bi mogao da bude srazmerno lak. Sve stranke, koalicije i grupe koje učestvuju u izbornoj kampanji dužne su da dostave izveštaj o poreklu, strukturi i visini prikupljenih i utrošenih sredstava, 10 dana nakon izbora. Dakle, RIK u jednom trenutku dobije ove dokumente, i poseduje ih, pa ima i dužnost da po zahtevu dostavi kopiju, budući da nije reč ni o kakvim podacima koji su proglašeni za poverljive. Međutim, ukoliko neko želi da od RIK dobije kopije tih izveštaja, to obično ne može da ostvari na normalan način.
U praksi, najčešće se čeka da prvo celokupna dokumentacija bude podeljena članovima RIK na sednici, da se zatim organizuje na ovaj ili onaj način provera podataka, i da tek 90 dana kasnije, kada istekne rok za proveru podataka, i sami izveštaji koji su predmet kontrole postanu dostupni. Za sve to vreme, izveštaji partija su takvi kakvi su – niti se mogu menjati, niti bi RIK, dostavljanjem tih izveštaja nekom zainteresovanom na neki način stao iza onoga što u izveštajima piše. Čak i ako bi RIK imao neku dilemu u pogledu pitanja da li su izveštaji poverljivi dokumenti, odgovor bi mogao da nađe u Zakonu o finansiranju stranaka, gde o takvoj poverljivosti ne samo da nema ni pomena, već se čak kaže da se „izveštaji objavljuju u Službenom glasniku RS, o trošku podnosioca izborne liste, odnosno predlagača kandidata“.
U međuvremenu, radoznali novinari uvek uspeju da dođu do kopije izveštaja, preko svojih veza u Skupštini ili tako što ih dobiju od nekog člana RIK, koji misli da bi obelodanjivanje podataka škodilo njegovim političkim protivnicima. Onda dobijemo apsurdnu situaciju u kojoj se o onome što se u izveštajima navodi naveliko piše u medijima, ali ti izveštaji i dalje zvanično nisu dostupni javnosti! Nakon parlamentarnih izbora 2007 situacija je bivala katkad i komična – na jednoj od sednica se prvo glasalo za to da se izveštaji daju novinarima, da bi se zatim, kada je kopije trebalo zaista i dati, glasalo o tome o čemu se prvi put glasalo.
Kad već političke stranke ne osećaju potrebu da podele sa svojim biračima informacije o tome koliko je koštala kampanja, odakle su prikupljena sredstva i na šta su potrošena, što je trenutno u sferi njihovog izbora i političke procene šta im se više isplati da učine, onda se izlaz mora tražiti delovanjem državnih organa koji se finansiraju (kao i većina stranaka uostalom) novcem poreskih obveznika. Naravno, ukoliko ti organi žele da rade na rešavanju problema.
Organizacija iz koje dolazim je u dva navrata (pred parlamentarne izbore 2007 i pred predsedničke 2008) upućivala Republičkoj izbornoj komisiji inicijativu za izmenu Poslovnika, kojom bi se RIK obavezao da na svojoj internet stranici objavi skenirane kopije izveštaja koje dobije od učesnika na izborima. S obzirom na broj dokumenata, za obavljanje ovog posla bi bilo potrebno da jedan čovek radi dan ili dva, što sigurno ne bi bila velika investicija za bilo koju državnu instituciju. Time bi se međutim, jednim potezom rešio problem dostupnosti izveštaja, bez kopiranja nekoliko desetina stranica, a takvo objavljivanje bi bilo i efikasna zamena za skupo plaćanje reklamnog prostora u Službenom glasniku. Izgleda da ova inicijativa nije razmatrana, ako se izuzme 25 minuta svog dragocenog vremena koje su članovi RIK utrošili na sednici od 5. marta ove godine raspravljajući kako je uopšte došlo do toga da se inicijativa jedne nevladine organizacije našla u materijalima za sednicu. Ali, to je već neka druga tema, i nije vezana samo za RIK.
Prilozi:
Tekst inicijative za izmenu Poslovnika RIK koja je upućena pred parlamentarne izbore 2007 i pred predsedničke izbore 2008
Obrazac na kojem se podnosi izveštaj o finansiranju kampanje
Sajt RIK je www.parlament.rik.sr.gov.yu