Pre nekoliko nedelja našla sam se bila na glavnoj stanici metroa, Yonge & Bloor, koja u svako doba dana ima muzičare. Violončelista koji je svirao tog dana mi je poznat. Sretala sam ga više puta, na toj stanici i jednoj drugoj. Azijac, stine građe, obeležen nečim čiji skript ne bih želela da čitam. Violončelo u njegovim rukama živi život samo jedan, on povremeno ispusti jauk, ohrabri ga da ništa ne ostavi za sledeći put, jer ovo sada je uvek jedan jedini put - i efekat na obične ljude ume da bude dramatičan. Tog dana nisam žurila, i pustila sam bila jedan voz da prođe. Stajala na najboljem mestu u toj dvorani niske tavanice i širokog pojasa. Zatvorila oči. Suze naviru lako ovih dana. Zvuk je bio tako jasan, prekrasan. Setila se onog široko publikovanog događaja od pre nekoliko godina kada ja Džošua Bel nastupao incognito u metrou u Vašingtonu.
Članak se čudio bio kako praktično niko nije zastao, svega par ljudi -i deca, koju su vukli roditelji u susret početku dana, obdaništu, školi... Ona ista deca, uvek pri ruci ilustracija iskonskog ljudskog duha, njegova suština, pre pada. Zvuk u metrou tog dana je bio tako savršen. Da je na njegovom mestu bio Džošua Bel, verovatno bi svi mi bili samo koju milju bliže Raju, iako nije bilo neophodno. Niko ko je prošao tog jutra zakrčenom platformom u vašingtonskom metrou nije mogao da ne čuje Džošuu, njegov kristalan zvuk, i intepretaciju. Možda je Džošua očekivao da če se oko njega stvoriti ogroman krug, i da će aplauz zatresti betonske zidove i tavanicu, da će vozovi usporiti... Ako je bilo tako, to samo znači da su Džošua i njegov friend tom prilikom izabrali da zaborave da cena umetnosti nije ulaznica, ili broj prodatih ploča. Danak umetnosti, danak životu, je sposobnost da na svom mestu, kao solo ptica, prepoznaš svoj bol, i tuđi bol, i među njima pronađeš tanku liniju koja vodi uvis. Kratak neonski bljesak: ka nebu!, ništa više. Izlaza nema, i da to svako prepozna je jedino ‘hvala' koje je Džošua zaslužio, kao i naš lokalni maestro.
Godina je bila povremeno dobra, povremeno neizdrživa. Bilo je i drugih pre ove, biće ih još. Svi smo tu, iako ljudi koje znamo polako nestaju. Drugi dolaze, i to je dobar račun. I svetovi nestaju. Od toga se niko zaista ne oporavi, i na to se može jedino slegnuti ramenima i ući u metro pre nego što se vrata zatvore. Granice svega se pomeraju, i vidici otvaraju na pejsaže uvek iste. Ono što su naši roditelji započeli, mi ćemo samo nastaviti. Ništa dobro od takvih nespretnih pokušaja nikada ne ispadne, i to je sve što imamo.
Uteši me. Na koncertu pre dva dana muzika je bila još jedna ulaznica u svet kojim hodaju senke pravih ljudi. Nikada niko nije izgubljen sve dok je nas. U ostatku vremena vlada neobično jak osećaj da gubim sebe. Dok mi je ranije takav prospekt bio privlačan, više nije. Umorila sam se u ulozi sopstvenog neprijatelja. Dala sam joj sve što sam mogla. Iznenada otkrivam da ćutanje sa sobom nosi sve znake najboljeg prijateljstva. Ni solo ptica ne leti sama.
Želim vam godinu u kojoj nikada nećete biti daleko od kuće, svog pravog doma. I da će ulaznice koje vas tamo odvedu uvek biti dostupne.