MOSTAR

gost autor: drzurin otac

Trideset ću godina zaredom posjećivati Mostar – stalno ljeti i samo ponekad s proljeća, i uvijek će to za mene biti praznik!

Ipak, moj prvi susret s Mostarom dogodio se u ranu jesen.

Bilo je to davne l966.godine, kada sam se – gonjen željom za znanjem i obrazovanjem -  iz Boke Kotorske bio zaputio na  daleki put za Banjaluku ...

O Mostaru tada ništa nisam znao. Ono malo znanja iz knjiga i priča po čuvenju, višestruko sam nadoknadjivao sopstvenom maštom... Uprkos njoj, medjutim, taj me je prvi susret s Mostarom naprosto fascinirao!

A bio je to samo kratki, usputni boravak na autobuskoj stanici u rano i nešto potom i u poznije i samo malčice  hladnije  ranojesenje predvečerje... I oba ta dva predvečerja kao da bjehu stopljena u jedno jedinstveno desetljeće!

Oba ta predvečerja još mi stoje pred očima!

    Ugledavši nakon izlaska iz autobusa Mostar,  tri sam puta  uzastopce izgovorio istu riječ: - Mostar, Mostar, Mostar! ...

     Onda vidjeni Mostar, za mene bijaše čudo! Nevelik, pripijen uz obale Neretve i šaren od fasada austrijskih, minareta istočnjačkih i zelenih bašti, a sav na kamenu i od kamena – ličio mi je na posrebren ibrik ili na šarenu dinju «bagdatku» iz mog rodnog, kumanovskog kraja ...

I nije se moglo znati, činilo mi se,  šta je u njemu bilo ljepše: blagost klime, prozračnost predvečernje tišine ispunjene svijetlošću ili, pak, tvrdo lišće na košćelama koje su uporedo rasle  i hrvale se s nekim arišima-došljacima u parkovima  koji su svi do jednoga težili da budu «pod konac», iako je sve ostalo bilo razdešeno i naprosto prštalo u svojoj neponovljivoj originalnosti...!

   Ko li je samo – pitao sam se – uporno, pedantno i do besvijesti  strpljivo  slagao sve one tanke kamene ploče na krovovima kuća što su ličile na riblju krljušt?

    Sa svojih  nepunih devetnaest godina, o starom Mostaru kakav je oduvijek bio i takvog kakvog sam ga te večeri ugledao, sve se navlas poklapalo osim jedne stvari: tada vidjeni Mostar bio je još mladji od mene!!!

    Dirnula me je za trenutak i umorila tolika njegova ljepota, te sam sekundu ili dvije iza toga oči držao zatvorene.

Kada sam ih otvorio, još sam se jedanput uvjerio da Neretva zaista teče na samo par koraka od mene! I ona je onda zaista bila modra! Poput tirkiza se plavila njezina voda sa nekim bjeličastim prelivima na svojoj površini ... Žurila je, izgledalo mi je,  da što prije proteče, donoseći  pri tom stalno nove količine modre vode.

Stajao sam uz stražnji dio karoserije autobusa i jeo kiflu pošpricanu susamovim sjemenkama i poslije svakog zalogaja čvrsto pripijao  usne i zaustavljao dah kako bih što više toga vidio ...

    Onda vidjeni Mostar, ličio mi je na obijesnog arapskog harafiša koji  ništa nije krio od samoga sebe i kome ni na pamet nije padalo da ponešto odglumljuje...

Jeo sam  svoju susamovim sjemenkama pošpricanu kiflu i divio mu se nepatvorenom osjećajnošću, solidaran sa svime što se u njemu nalazilo...  Drhtala je u meni moja mladost skupa sa vitkim minaretima i okruglim, bijelim oknima na crvenkastoj fasadi hotela «Neretva» vidjenog  uporedo sa dijelom karoserije tada najnovijeg modela  «Centrotransovog» autobusa, a to daleko vrijeme i ta davna l966. godina još mi kao kost u grlu  stoje i ja ih dok sam živ  zaboraviti neću moći ...

     I još dok ne bijah pojeo svoju kiflu do kraja, autobus je već polazio. Pokrenuo se nečujno, minuo kraj zgrade hotela «Neretva», i, na moje veliko iznenadjenje, tu je ogrmnu zgradu  povukao  za sobom!?

Dugo se ta crvenkasta gradjevina kretala uporedo  s autobusom, poskakivala skupa s njim i kao da su se hrvali i grlili na rastanku ...

Kada je najzad autobus počeo da savladjuje uspon u strani iznad grada, ta je zgrada odjednom klonula. Njena se bijela okna nisu željela odvojiti od Neretve ...

     Ali, ja ću kasnije  a ne tada upoznavati Mostar i u njemu tražiti usku  i ni desetak koraka  dugačku i do zagrcnutosti lijepu «Zećinu» ulicu u mahali ispod Huma – mahali  čije ime ni dan danas ne znam!

Sve će  se to dogadjati  u jednom  od brojnih prevrućih ljeta tokom narednih  nezaboravnih godina (Nezaboravnih  zbog  onolike nade i snage u nama!) Tražit ćemo

n a s   t r o j e   tu malenu uličicu duž cijele obale Neretve i tek će nam je na kraju  jedan  od dječaka  što su se kupali u rijeci    pokazati i dovesti nas do nje pokazujući nam na uski prolaz izmedju kuća sa fasadama od suhog blata, i to će biti, u stvari,  ta «Zećina « ulica.

    Ne šira od jednog niti duža od petnaestak koraka, završavala se  pred kapijom iznad koje  se pred nama zabijeliše  slova na metalnoj, plavoj  tabli na kojoj je pisalo: «Zećina – 5».

Kapija pod tablom – obična drvena vratnica od izbijeljenog čamovog drveta – kada se otvori, otkri nam usko betonsko dvorište ne veće od kutije šibice!

I odmah sa tog dvorišta i pogled na ulazna vrata u kuhinju iscijela sa dnevnim boravkom, a na vratima – i začudjena i pomalo uplašena – niko drugi do Plema, jer niko drugi  nije ni mogao biti – toliko smo bili sigurni da je ona!!! 

    I tek kada joj rekosmo ko smo – e tek  onda one dragosti i tek tada  ono od prevelike radosti  dodirivanje rukama po obrazima kao da se umiva... Mislim  da je uspjela samo da kaže : - Ah, djeco moja! Hajte, hajte u kuću, ljubi vas majka!!!

     I sve je to Plema izgovorila u paničnoj žurbi uvodeći nas pravo nasrijed kuhinje u kojoj  je pred mojim očima  zablistao do novog sjaja izglancani stari šporet na drva; sa sredine poda sahan od rosfraja i na njemu staklena činijica izvrha napunjena kockom šećera, a cijeli pod prostrt nečim sivomaslinastim i bez ijednog truna na sebi ...

Unutra, pak, sve sjenovito, ali vidljivo kao pri najboljoj svijetlosti. Ne. Plema  nije imala kada, niti je pak  željela da sjedne!  Kružila je i optrčavala oko nas troje kao što jarebica  u polju optrčava i kruži oko svojih tek izljeglih jarebičica, sve dok mi na kraju nije ispružila zrelu, žutocrvenu breskvu i ja tada pomislih: - O, Bože, kako li su sve majke iste...!?

          I poslije dvadest i pet godina  koliko je odonda prošlo – godine u kojima će Bosnom protutnjiti jedan od najkrvavijih i najprljavijih ratova koji je ikada vodjen – ja ću jedne sparne ljetne večeri preko „ devetosamosam“  zatražiti i dobiti Plemin telefonski broj... Na telefonu će mi se javiti njezin zet Selim koji ni slučajno neće moći da mi prepozna glas...

       - Daj mi – rekoh mu – Plemu! Ona će me se sigurno sjetiti!

       - Bogami – reče mi on – ona ti je imala šlog i jedva da može govoriti, ali evo ti je!

Nastupila je iza toga mala stanka. Zatim čuh Plemu kako drhtavim  ali odlučnim glasom pita: - Ko  jeee?

 Zatreperi joj  nešto u grlu, zaustavi se na trenutak da bi mi napravila  mjesta da se mogu predstaviti, a meni se odjednom podsjekoše obije noge.

    - Ja sam! – rekoh zbunjeno. – Enisin Sandi! Sandi ovdje ... Jesi li živa, majko?!

Pobježe mi riječ majko i ne sluteći dok sam je izgovarao  koliko će je ona ponijeti i kakvu će joj snagu dati.

Iza toga, najrazgovijetnijim glasom kojega sam ikada čuo preko telefona, Plema mi je uzvratila kristalno jasnim riječima: - A jesam, sine moj, jesam, živa sam!!!

       I ne sjećam se više sta smo poslije toga govorili, samo znam da joj objećah da ću u septembru  ići za Banjaluku i da ću svakako svratiti u Mostar da je vidim!

       Početkom oktobra, medjutim, Plema je umrla! Prevarih je neka mi je od Boga prosto, a njoj neka je laka zemlja i vječna slava i hvala, i neka nad njom vazda žubori tiha voda koja teče ili ne teče  njenim rodnim Nevesinjem ...

.........................................................................................................................................

       Nakon Plemine smrti, kasno podjesen, ponovo se zaputih za Banjaluku, ali kao nekim zaobilaznim putem, i kao da mi se sve vrijeme puta – ne znam zašto – pred očima nadnosilo  smrknuto lice  Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića!

Putovao sam ponovo onim istim «Centrotransovim» autobusom koji je sada bio poluraspadnut zbog rata za  Bosnu, i Ali-paša me je sve vrijeme ljutito tjerao od sebe, govoreći mi:

       - Marš, bre, nikogoviću! Sikter odavdje da prodjem!

        Strahovito ljut zbog nečega, nije htio čak  ni da me pogleda, već je kandžijom  vitlao iznad glave i požurivao nekoga iz sopstvene pratnje kao da mu se o glavi radilo ...

         Čudio sam se i pomalo strahovao koliko je istorija  porozna i šupljikava...!?

          I Ali-paša, i njegova pratnja, sporo su napredovali na izlasku iz Mostara krećući se  onim dugim, ravnim dijelom puta što od Vrapčića vodi prema  Bijelim potocima, Salakovcu i Aleksinom hanu...

Toliko su sporo napredovali da sam im iz autobusa morao pomagati i povlačiti ih kako ih noć ne bi stigla!

Moja im pomoć ništa nije značila!!!

Kod Prigradjana – ondje gdje Neretva teče iza velike okuke ispod brane na Salakovcu – baš na onome  mjestu na kome će se Ademu Šantiću u ljeto l993. godine kosa sa glave podizati  zbog  stotine njezinih različitih šumova od kojih će se njemu svaki put činiti da je gaze pripadnici HVO – a,  baš na tome mjestu, Ali-pašina pratnja je posustala i popadala na nekom zelenom livatku!

Tada se i naš autobus  počeo  kvariti  uslijed  prevelike izraubovanosti u ratu, a na moju ispruženu ruku u znak pomoći Ali-pašinoj pratnji, jedna od žena  koja je sjedila odmah  uz vozača ispružila je svoju u mom pravcu i s njom odmjerila do lakta  ...!

Na autobusu su se već dimili točkovi od pregrejanih diskova ili zapaljenih pakni, ali je u njemu i dalje nesnosno treštala glasna muzika iz nekog pretpotopskog,  pokvarenog kasetofona...

Do bola se ponavljao isti refren iz odvratno loše, petparačke kafanske pjesme. Orilo se: « Hajde, brate, popij malo... More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde! Kada piješ, kada piješ – sve ih šiješ!!!»

Urnebes, opštenarodno veselje i kad je bal nek je bal, svoj su vrhunac  dostigli u trenutku  kada je žena sa prvog sjedišta kao raspamećena počela da ijukće i da zavija opjevavajući  i istovremeno žaleći za  Radovanom Karadžićem  ...!

I sve je ona tako «ijuktala» uvijajući se u struku kao zmija-šarka do blizu Makljen-planine, ili možda čak i do Trnova kraj Sarajeva, pošto uopšte više nije bilo važno kuda se putuje!???

Odušivala je zbog neke svoje teške muke ili slatke čežnje, a ja sam se pitao ko li joj je muž i razumije li ta žena  išta pod milim bogom dok vozaču do sebe nasilno ugurava u usta s vrha oguljenu bananu ...

Uto su se već i svijetla  palila u daljini. Jesen je bila pa je noć brzo pristizala. Zahvatala me je tuga što je od Vrapčića do Bijelih potoka pa i dalje od njih,  sve ležalo u mraku i što su skoro sve kuće bile porušene. Na neporušenima su se vidjele rupe od šrapnela i metaka i izgledale su kao da su ih stršljenovi bušili.

Boljelo me je i to što se Ali-paša  na mene ljutio bez ikakvog razloga, a pomalo sam žalio i što zbog pomrčine  neću moći vidjeti najljepši dio  kanjona na Neretvi kod mosta «Begića i Begovića» ...

Štošta sam žalio, ali ništa nisam mogao da učinim. Samo mi se ispred lica nadnosila pomrčina i bivalo mi sve hladnije oko srca; plakalo mi se  od iznendne  tuge što se ni iza rata  ništa promijenilo nije...

U mraku kraj puta, napušteni, stajali su na drvenim tezgama džakčići mandarina od po deset kilograma, a Neretva – umjesto da teče – samo se ljeskala u trima branama uzvodno od Mostara, odavno pri tom  potopivši živopisno vrelo kod Aleksinog hana.  (Aleksin han - uz kojega su rasle i one tri topolice, a ja stajao u njihovom oskudnom hladu pijući  svoju  coctu –  jedino piće koje sam pio u svojoj najranijoj mladosti koja je davno, davno odlepršala kao san ostavljajući mi  samo sjenu sjećanja... )

     Sve je u tim trenucima pred mojim očima dogorjevalo kao u nekom velikom požaru. Nevidljivi plamen sagorio je i u pepeo pretvorio najprije onu veliku  n a d u , a za njom i sve ostalo ...  Žar koji je svjetlucao iza velike vatre, uopšte me više nije interesovao!

To se u meni moja stara melahnolija  razgarala    pustošeći sve oko sebe; to se Mostar moje mladosti skupa sa Ali-pašom Rizvanbegvićem-Stočevićem poigravao sa mnom sve od Stoca i Bune, tjerajući me  da sve vrijeme  trpim i ćutim!

Jedan drugi beg za to vrijeme – moj Junuz-beg iz mog najranijeg djetinjstva – nagonio me je  u vršidbu na gumnu  nazivajući me «pezevenkom»,  šaljivo mi prijeteći kako ću  tek vidjeti svoga Boga! Glasom punim sjete nagovarao  me je uz to i da što prije odem iz Makedonije da bih vidio kako svijet izgleda spolja – ništa mi pri tom ne govoreći kakav je on iznutra??? ...

Bijah i ostadoh njegov  «pezevenk», što stariji  sve nemoćniji i sve nervozniji, ali i dalje uvjeren  kako su ljepota i dobrota,  uprkos svemu, neuništive!

   I samo što na  to pomislih, onaj se ćoravi kasetofon ponovo oglasi: «More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde!»»

   Nad Mostarom, osvijetljen u daljini, uzdizao se monumentalni «Križ», dok su na drugoj obali Neretve, nevidljive, ležale utihnule džamije u mraku. I od starog  mostarskog mosta ne bijaše ostao ni kamen na kamenu, a ja sam se pitao  toliko li zar

od sve naše medjusobne balkanske ljubavi...?!

Niko mi ništa nije odgovarao, a autobus je nastavio lijenu vožnju kroz noć!

Djenovići, u septembru 2003.godine.