Pogled mi je privuklo to što ona maše rukama i nešto žustro objašnjava, a on stoji veoma blizu, ukočen i gleda u patos. Onda se nesvesno nagne ka njoj, a ona, isto tako nesvesno, odstupi korak unazad. Onda joj se lice zgužva i počinje da plače. Daleko sam, ne čujem je šta govori, ali vidim da joj se ramena tresu i da je sva žustrost napušta. Sad već podseća na kaput koji visi na vešalici. Predmet koji beživotno vijori na slabom vetru. On i dalje izgleda kao krivac, ništa ne govori, diže ruku kao da hoće da joj skloni kosu sa lica. Ona odmahne glavom, izvija se, ne dozvoljava ruci da uspostavi vezu među njima, okreće se i odlazi. On, kao da se budi iz sna, podiže glavu i gleda za njom, a onda brzo nastavi u suprotnom pravcu.
Gledam taj balet, tu koreografiju raskida i mislim se: kakvi amateri! Pa to se ne radi tako:)
Nikad na javnom mestu, preko telefona ili mejla! To zna svako dete. Tako to rade kukavice. Oni što nemaju hrabrosti za burne reakcije, suze, optužbe ili objašnjavanja. Ok, možda i oni što su bili zlostavljani, kinjeni, ucenjivani, nepuštani da odu s mirom. Ali ovde pričam o ljudima normalnim, što su se voleli, a onda jedno (ili oboje) žele da dignu sidro. To što vam je neprijatno na odlasku je mala cena slobode. Platite je i krenite dalje. Imajte poštovanja za tuđ bol, a i svoj, uostalom. Ne znam nikoga ko ostavlja pevajući. A ako ste ostavljeni, zagrlite prošlost, pomazite je i odložite u špajz, ispod tegle krastavčića. Mrzite malo. Pomaže da se srce ne raspadne baš skroz. Jedino što nikada ne treba raditi je ogovarati bivše: na poslu, po slavama, u autobusima, na društvenim mrežama...to je kao da skačete sami sebi u usta. Što je veća ljubav bila, to ste sitnija duša ako po njenom pepelu pljujete. Niko vas ni na šta nije terao, da budete sa lošim ljudima, ljubavnicima, prevarantima, karijeristima...sami ste izabrali. Snosite posledice kao odrasli ljudi, a ne razmažena i uvređena deca. Zaboravite ih i budite srećni s nekim drugim. To im je najveća kazna. Provereno.
Ne glumim Dragu Savetu nego mi se istog dana desilo da prisustvujem anonimnom raskidu i da odgledam iranski film
„Razvod". Ako izuzmemo religioznu konotaciju filma, Iranci su naša braća po bedi, redovima u policiji, lekarima i sudovima, gubitku posla, depresiji, raspadu brakova, želji da se pobegne u inostranstvo, ostarelim izlapelim roditeljima, dečjim pokušajima da zadrže oba roditelja, moralnim dilemama, lažima malim i onim većim, u ime ljubavi ili ne...jedan težak i tako univerzalan prikaz srednjih godina u zemlji trećeg sveta, gde nemaš kintu da se na nju osloniš kao na štaku kad svet krene da se raspada. Priča se razvija poput krimića, sve vreme misliš da to ne može dobro da se završi, a onda ga reditelj maestralno ostavlja otvorenim. Ovo je i priča o Irankama koje se školuju, rade, voze kola, razvode se, raspolažu svojim novcem, ostvaruju prava u institucijama, ali se boje Boga više nego muža i zovu džamiju da pitaju da li smeju da okupaju upišanog starca...gde god pogledaš, otvori se neki novi pravac za razmišljanje.
Crnjanski je skroz u pravu kad kaže da smrti nema. Samo seoba. U ljubavi (partnerskoj, roditeljskoj, rođačkoj) si zauvek u limbu bivših i to je dobro. To je znak zrelosti i poštovanja. Ali samo ukoliko imaš dovoljno hrabrosti, sreće i želje da napraviš novi korak ili se stalno menjaš i razvijaš/rasteš u okviru datosti.
Na muci se poznaju junaci:)