Pokušavam da se setim ko mi je 1971. godine dao karte za Slet. I nikako ne mogu. Čak nema ni logike da sam ih uopšte dobio. Ja ne živim u svetu u kome takve pogodnosti cirkulišu. Tačnije, moja majka ne živi. Ne spadamo u onu grupu ogromne većine od 20 i nešto miliona stanovnika SFRJ koje je sistem korumpirao
kako bi se dobrovoljno odrekli svojih građanskih i ljudskih prava zarad beneficija: posla na kome ne rade, kredita koji neće otplatiti, stana koji nisu zaradili, besplatnog letovanja koje nisu zaslužili...i društvenog uticaja koji je u disproporciji sa njihovom intelektualnom vrednošću, dakle, sistem koji je tada fundiran toliko duboko i toliko kvalitetno da i danas pušta svoje izdanke i i daje nam otrovne plodove iz korena koji je otišao preduboko i preširoko da bi se izvadio bez još veće štete po prirodnu sredinu... e moja, kažem, dvočlana porodica nije u tom sistemu, ne koristi se njegovim pogodnostima, već suprotno tome, trpi opstrukcije svake moguće zamislive prirode. Ne zato što smo moja majka i ja nekakvi neprijatelji režima, daleko bilo, mi smo dve potpuno nevažne individue, već zato što nas ne vidi, ne prepoznaje i mi smo za birokratiju zemlje u kojoj živimo statistička i pravna greška sa kojom sistem ne zna šta da radi. A ne znamo ni mi šta sa njim. Zato kao odgovor na potrebu rešavanja bilo kog problema, od popravke kuće i prepokrivanja krova koji prokišnjava, do izdavanja uverenja o zdravstvenom osiguranju, najčešće dobijemo odgovor - ne može.
Tako da ne umem čak ni okvirno da dijagnostifikujem ko je, kako i gde, meni, trinaestogodišnjem dečaku s Lekinog Brda dao dve karte za Slet. Ali mi je neko dao. Vreme je bilo sunčano i prijatno, kako i dolikuje Danu Mladosti. Moj rođak, brat od ujaka, godinu dana mlađi od mene, i ja, spremili smo se i otišli na Stadion JNA autobusom koji od Obilićevog stadiona saobraća ka Železničkoj stanici. Igrom nejasnih okolnosti karte su bile za Zapad, a pošto su mesta bila numerisana, odvele su nas tačno do ispod svečane lože. Vrlo uzbudljiva situacija! Napunio se stadion, ispunila se i svećana loža na samo četiri metara od mene. Vežbači su izvodili svoj fiskulturni performans. Vojnici vežbu s puškama, deca su mahala zastavicama, Publika na Istoku ispisala je rođendansku poruku Maršalu, sve je bilo jako lepo i svečano. Ja sam svako malo pogledavao ka loži. Ugao je bio takav da sam samo povremeno viđao Titove ruke u belim rukavicama kako aplaudiraju, pa lice, na kratko...U nekoliko navrata ukazivala mi se i Jovanka Broz. Ona je imala svoj karakterističan zabrinuti osmeh žene koja sve vidi, sve zna, a ništa ne može. Za razliku od nje, Tito je imao izraz čoveka koji sve vidi, sve može, a ništa ne želi da učini...bio je u uniformi, to ću jasnije videti kada mu bude prišla mlada Albanka sa štafetom, tada će Tito ustati i biti dostupniji mom analitičkom pogledu.
Slet se završio. Gosti iz svećane lože su zapalili. Moj rođak i ja smo čekali da se gužva raziđe. A onda se desilo ono što niko nije očekivao. Neki lik iz Lože nas je pozvao i bacio nam nekoliko čokoladnih bombona punjenih likerom. Bile su izuzetno ukusne.
Ova mi je situacija pala na um jutros dok sam bio u polusnu. Trenutka u kome mi je Titovo lice bilo tako blizu setio sam se i onog dana kada je Srđan u Studio 5 Radio Beograda doneo tekst pesme "Moja si", na dan kada je trebalo snimati pevanje za tu pesmu.
...
"Na telu nema više tragova
Na hijacint mu koža podseća
Ružinim uljem sad je pomazan
Crvenom kosom glavu pokriva"
Da li je Tito, već tada, stadionu JNA pokrivao svoju glavu crvenom kosom, pitao sam se jutros. Nisam to mogao da vidim od maršalske šapke. A ne bih verovatno na to ni obratio pažnju. Smisao za otkrivanje detalja razvio se tek kasnije kao što nas i uči oftalmologija - gledanje se uči. Nije nešto što je dato samo po sebi.
PS. Posle snimanja pesme "Moja si", sa albuma "Odbrana i poslednji dani", a toga sam se jutros u polusnu, takođe, setio, Srđan mi je na koncertnom klaviru koji je lociran u ogromnoj sobi za snimanje Petice, odsvirao kompoziciju koju verovatno nikada nećete čuti i zbog čega ćete biti uskraćeni za jedno istinsko zadovoljstvo. U pitanju je sonata, tačnije sonatina, pod naslovom Stella matutina, Jutarnja zvezda. Još uvek je se sećam i mogao bih da otpevušim osnovnu muzičku frazu.
Ali neću.
PPS. U međuvremenu setio sam se, tačnije, Srđan me je podsetio, da se deo teme "Jutarnje zvezde" pojavljuje u pesmi "Ne, ne, ne,", grupe Krstić & Šaper, sa albuma "Poslednja mladost u Jugoslaviji". To je ono što svira violončelo.