Piše: Rodoljub Šabić
Samo jedan dan posle povrede koju je zadobio u saobraćajnoj nezgodi, čovek je dobio dopis od agencije za poslovne usluge u kome mu nude svaku moguću pomoć u ostvarivanju prava iz oblasti materijalne i nematerijalne štete.
Iznenađen brzinom (budući da mu je službnik MUP-a posle nesreće na licu mesta nakon uviđaja rekao da zapisnik o uviđaju može preuzeti najranije pet dana od dana povređivanja), a u želji da sazna kako onda agencija i pre nego što je izrađen zapisnik o uviđaju, raspolaže podacima o nesreći, odlučio se da pozove broj telefona naznačen u dopisu.
U razgovoru je saznao i niz dodatnih podataka o nesreći koje je tokom razgovora službenica agencije "pronašla u sistemu" - ime i prezime počinioca, podatak da nije imao alkohola u krvi, imena i prezimena drugih povređenih, podatke o njihovom zdravstvenom stanju i sl.
Na pitanje odakle agenicji svi ti podaci, dobio je odgovor da agencija dobija od Auto-moto saveza Srbije. A od Auto-moto saveza koga je nakon toga pozvao dobio je odgovor da to nije istina.
Pa u komunikaciji s Poverenikom za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti od koga traži pomoć i zaštitu, pored ostalog pita:
- postoji li zakonski osnov po kome poslovna agencija dolazi do ovako osetljivih podataka i njima raspolaže?
- da li je po zakonu moguće da agencija raspolaže podacima o zdravstvenom stanju učesnika, pogotovo pre nego što je MUP izdao zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode?
Odgovor na ova pitanja, razume se, negativan je. Ne samo da ovako nešto nije dopušteno, već je nedozvoljeno davanje, saopštavanje ili upotreba u svrhu za koju nisu namenjeni, onih podataka o ličnosti koji se prikupljaju, obrađuju ili koriste na osnovu zakona krivično delo propisano odredbama člana 146. Krivičnog zakonika za čiji najteži oblik, kada ga izvrši službeno lice, je zaprećena kazna zatvora do tri godine.
Poverenik, naravno, nije nadležan niti ima mogućnosti da sprovodi kriminalističke istrage. Otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih dela je posao drugih državnih organa, koji upravo zbog toga postoje, a MUP-a pre svega.
Ali, "vlasnik" podataka o ličnosti ne želi da traži tu krivično-pravnu zaštitu. Imajući u vidu, neprijatne asocijacije o mogućoj "ulozi" MUP-a u konkretnom slučaju, možda je to i logično. Ali, ako je, sa stanovišta pojedinca takav stav i logičan, sa stanovišta funkcionisanja "sistema" morao bi biti zabrinjavajući.
Kao što je, sa istog stanovišta, u još je većoj meri zabrinjavajuća njegova molba da Poverenik u intervenciji povodom konkretnog slučaja njegovo ime nikako ne spominje, jer želi "da izbegne neprijatnosti".