U svetu u kome živim, postoji nešto sto se zove naučna paradigma. Ona, u stvari, predstavlja obrazac ili model po kome se nesto dalje razvija, ali obrazac zasnovan na naučnim činjenicama, dakle proveren empirijski više puta i prihvaćen.
Postoji više naučnih disciplina koje se bave ljudskim telom, a posebno kretanjem: kineziologija ih nekako sve obuhvata, ali tu su fiziologija, biomehanika, motorna kontrola, biologija, neurofiziologija, neurologija …
Sportski trening pokušava da ukrštanjem znanja iz ovih oblasti, ali i koristeći sopstvenu metodologiju istraživanja, dokuči koji su to putevi koji vode do poboljšanja funkcije kretanja kao osnovne funkcije lokomotornog aparata, ali i sportskih performansi. Sportske performanse veoma često nisu prirodni oblici kretanja, već su ih ljudi sami razvijali iz ko zna kojih razloga. Čovek-lovac je hodao, trčao, penjao se, skakao, podizao, gurao, vukao…
Onoga trenutka, kada borba za opstanak nije više bila osnovna svrha ljudskog postojanja na planeti, pojavila su se takmičenja i ako preskočimo bar dva milenijuma od pojave prvih takmičenja, pojavio se i prvi organizovani proces usmeren na poboljšanje funkcija kretanja, jer sport kao fenomen pojavio se tek pre nešto više od 150 godina. Prvi sistemi vežbanja bili su usmereni upravo na poboljšanje funkcija kretanja i to pre svega preko jačanja mišićnog sistema. To su poznati nemački gimnastički sistemi nastali krajem 18.veka i tada su nastale neke sprave koje koristimo i danas, na primer vratilo ili razboj. Na ovaj sistem nadovezao se švedski gimnastički sistem, koji je još više razvio sisteme vežbanja, ali opet radi poboljšanja funkcije kretanja. I danas imamo švedske lestve, švedski sanduk, obruče itd. Ti su rekviziti, manje više isti kako izgledaju i danas.
Pojavom sporta kao fenomena; a da podsetim, nastao je u Engleskoj da bi se suzbilo vršnjačko nasilje, ali i da bi se mladi ljudi naučili da se povinuju autoritetu preko spolja nametnitih pravila preko sudija koji su na licu mesta prekidali igru, izricali kazne itd, pojvljuju se i prvi oblici vežbanja radi postizanja što boljeg takmičarskog rezultata, odnosno radi veće sportske uspešnosti. U to vreme, vežbalo se prostim ponavljanjem sportske discipline. Oni koji su trčali na 400m, trenirali su trčeći na 400m, oni koji su igrali fudbal, igrali su fudbal itd.
Nauka u sport ulazi na mala vrata, preko Harvardske laboratorije koja je ispitivala fenomen zamora. Za 20 godina postojanja, od 1927/1947. bavila se pitanjima kako se može povećati radni učinak, odložiti pojava zamora itd. Tada su i nastala prva funkcionalna testiranja, prvi naučni radovi. Dakle nauka se, pre svega, bavila time kako da radnici mogu više da rade, a manje da se umaraju, a sport je pokupio te podatke i primenio ih u svojoj praksi, jer, što reče neko: “Tamo gde prestaje težak fizički rad, počinje sportski trening.”
U međuvremenu sport je postao industrija. Sportska takmičenja izrodila su nove idole, heroje, ali i pružila nadu svakom pojedincu da može da se emancipuje preko sporta. Svima su nam pred očima ogromne svote novca koje zarađuju fudbaleri, ali retko ko pominje statistiku da samo jedno na 26 000 dece u Italiji zaigra u seriji A.
Sve do pojave sporta kao industrije, težnja je uvek bila da se poboljša funkcija kretanja; vežbe su bile slične svakodnevnim aktivnostima ili su to bili poligoni spretnosti, brzine i snage.
Onda je sport postao zabava. Iako je velika većina populacije gojazna, mi ih ne vidimo, vidimo samo nabildovane macane i mačke koji demonstriraju my waysistem vežbanja u cilju zarade, ne u cilju popilarisanja zdravog života; čast izuzecima, naravno. Pojavljuje se jedno potpuno novo polje, jer sport je ipak zatvoren sistem i ne propušta svakog u svoje okrilje. Pojavio se fitnes.
Sa fitnesom, pojavilo se zanimanje fitnes instruktor. Koji je minimalan obrazovni nivo da bi se bio fitnes instruktor? Da li je to fakultet? Da li je to kurs? Da li je to sertifikat na osnovu prisustva nekom seminaru?
Da li je to dobar način da se zaradi novac.
Fitnes instruktori izlaze na tržište i promovišu, ne fundamentalne principe fizičkog vežbanja i njegovog uticaja na telesne funkcije i funkciju kretanja, već promovišu različite koreografije kojima daju neko ime i to proglase za novi način vežbanja. Kao da srce i pluća znaju da razlikuju spining od taeboa. Ključ je u zabavi, iako postoji i određena adaptacija na vežbu. Da se razumemo, postoji adaptacija na sve. Posle hladnog tuša, voda je u bazenu toplija; koža se adaptirala posle 10 sekundi na određenu temperaturu. Veliko je pitanje gde je granica optimalnog opterećenja od koncepta vežbe, jer vežba je to što je osnovni zahtev, ne potrebe klijenta. Veoma često čujem da se početnici priključuju naprednim grupnim programima sa preporukom da vežbaju “koliko mogu”.
Fitnes industrija, iako ima fenomenalnih trenera koji ozbiljno i studiozno rade svoj posao, uglavnom promoviše zabavu kao osnovnu paradigmu sa početka priče.
Kao šlag na tortu, pojavio se samoubilački princip powerliftinga i njegovog hendikepiranog čeda krosfita. Bez ikakvog koncepta; istorijskog, filozofskog, biomehaničkog, fiziološkog, neurološkog, biološkog, a na kraju i psihološkog, postavljaju u centar univerzuma vežbu, norme i dnevne zadatke koje osmišljavaju kao da se radi o kažnjavanju, a ne o osetljivom mehanizmu uticaja na organizam čoveka. Dobra reklama i marketing od crne, gazirane, zašećerene i nezdrave vode prave božanstvo,zašto ne bi i od krosfita.
Pošto racionalnost u ljudskom ponašanju nikada nije bila konstanta, već retkost; u nekim sredinama diskriminisana i odbačena, ovaj novi mumbo jumbo dobija sve više poklonika i prerasta u čitav pokret. Daj ljudima cigle i oni neće sagraditi kuću, već će se vrlo verovatno poubijati tim istim ciglama.
Ako uzmemo ciglu kao metaforu vežbe, njom možemo napraviti ili zid ili katedralu. I za jedno i za drugo potrebno je znanje, važno je samo da li ćemo telo tretirati kao zid ili kao katedralu.
Za razbijanje glava tim istim ciglama potrebna je jedna druga odrednica koju ne bih nazvao neznanjem, jer neznanje može da se prevaziđe. Za to je potrebna glupost.