Iz tog veličanstvenog mnoštva, zaslužnog što će 9. mart 1991. biti među prvih 10 istorijskih dogadjaja u Srbiji XX veka, izdvajam jedno ljudsko biće, čija je sudbina paradigma epiloga i 9. marta 1991. i 5. oktobra 2000. Radi se o poznatom književniku Borislavu Mihajloviću Mihizu, koji je tog 9. marta 1991. sa balkona Narodnog pozorišta poručio ne samo demonstrantima, nego i potonjim generacijama: "Slobodni i hrabri građani Beograda! Pridružujem se vašem protestu protiv antidemokratske zabrane ovog zbora na trgu koji se dugo otimao da se zove imenom neslobodne republike. Uskoro će biti Trg Slobode! Nakazno drvo neslobode još rađa svoje nakazne plodove, još se nije osušilo. Lomićemo to drvo, lomiti, lomiti i na kraju ga polomiti!"
Na žalost, to drvo neslobode i dalje rađa svoje nakazne plodove, još nije slomljeno, a evo, već je 9. mart 2016. godine!
Borislav Mihajlović Mihiz nakon 9. marta glavni je inicijator prve velike opozicione koalicije u Srbiji - DEPOS 1992. godine. Kada se sredinom 1993. razočaran povukao iz dnevne politike, najpre je vratio mandat narodnog poslanika. Zatim je publikovao svoja pokajnička saopštenja. Dok je divljao brutalni rat u susednoj Bosni i Hercegovini, Mihiz se Otvorenim pismom obratio svojim prijateljima akademicima i domaćoj "eliti":
"...Okrnjili smo ugled Crkve, Univerziteta, Akademije, Udruženja književnika, i gotovo svih javnih ličnosti koje su nešto značile. Spiskali smo narodnu privredu, proćerdali državu, i standard njenog stanovništva, a srpski narod obesramili na rubu sveta. Vladajuće režimske garniture koje su dovele do tog katastrofalnog bilansa bez premca, a bogami i njihovi protivnici koji u tome nisu umeli da ih spreče, moraju da odu sa političke scene. Među njima, razume se i onaj koji Vam govori!"
U poslednjem intervjuu javno je priznao da se kaje za sve kuda je naveo srpski narod da ide. Obećao je da će posle toga zaćutati. Održao je datu reč. Izolovao se u svom stanu u centru Beograda, u znak protesta i rezignacije, sve do smrti decembra 1997. godine! Uporno je odbijao posete najbližih prijatelja, medju njima i Dobrice Ćosića. U knjizi "Prijatelji" Ćosić opisuje poslednji susret sa Mihizom: "...Ispratio me je do vrata, rukovali smo se, lanac na njegovim vratima je zveknuo. Pošao sam niz stepenice, uveren da sam poslednji put razgovarao sa Mihizom. Zaplakao sam... A šta mi je rekao o svojim rukopisima, šta se sa njima dogodilo, neću da kažem. Njegovi čitaoci i poštovaoci nemaju mašte da odgonetnu tu tajnu. Sudbina njegovih rukopisa je adekvatna ljudskoj sudbini i dokaz Mihizove tragičke veličine."
Eto, na sudbini jednog od mnogih aktera tog istorijskog 9. marta 1991. pokušavam da svedem račune svih naših pobuna, demonstracija, protesta, bojkota, štrajkova... tokom proteklih 25 godina. Konačnom saldu pridružujem i zaključni deo kolumne Svetislava Basare iz dnevnog lista "Danas":
"...Još pre nego što se Milošević uspentrao na vlast - u vreme kada za njega nisam bio ni čuo - bio sam sklon da oberučke prihvatim tezu Vilhelma Rajha o apsolutnom nepostojanju „dobrih naroda koje zli tirani zavode na stranputicu". Budući da nemam karaktera za razbacivanje, pojednostaviću stvar: pritajeno zlo koje čuči u dubinama svakog naroda, a naročito u dubinama naroda koje njihove „elite" kljukaju iluzijama izabranosti i bezgrešnosti - tako to otprilike postavlja Rajh - kada se steknu određene okolnosti - naprosto izluči tiranina po meri pritajenog narodnog zla.
Što će u prevodu reći - da većinski, maltene plebiscitarno, nismo potajno želeli sve ono što nam je Sloba Sloboda na kraju i priuštio, on bi danas (verovatno) bio bankar u penziji, a mi ne bismo stajali do guše u govnima. Iako ovo što ću reći Miloševića ne abolira ni jednog od mnoštva nepočinstava koje je počinio, držim da je iz osnova pogrešno ideju vodilju nepočinstva urezivati na njegov raboš. On je, u suštini, samo (u nevreme) ponovio uhodanu matricu srpske istorije. I zato nikada - sve dok ne promenimo matricu, što če se po mom proračunu dogoditi u limburgu mesecu kukovog leta - nećemo oskudevati u Miloševićima, od kojih ovaj blaženopočivši, možda i neće biti najgori. Mislite o tome, đuturumi." (6. 3. 2016.)
P.S. http://blog.b92.net/text/14486/ZIVEO-9-mart-1991/
Povodom 25. godišnjice demonstracija 9. marta 1991. uputio sam predlog gradskim institucijama i izvršnoj direktorki marketinga "Merkator Srbija" Viktoriji Radojević da se postavi spomen ploča učeniku Branivoju Milinoviću, koga su pripadnici milicije ubili na raskrsnici "Kod Londona".