Simbioza nacionalističko-revizionističkih i neoliberalnih argumenata u ideološkoj, političkoj i propagandnoj sferi
Tokom nastavka procesa za rehabilitaciju Milana Nedića, nije na odmet podsetiti se osnovnih principa revizionističke argumentacije i propagande, posebno uzimajući u obzir činjenicu da oni koji su bili pristalice rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića a protive se rehabilitaciji Nedića, pokušavaju da deo tih principa reafirmišu i stabilizuju u stručnoj i široj javnosti. Činjenica da je, i pored skoro unisone podrške ili sporadične autistične neutralnosti medija u odnosu prema revizionističkoj šaradi, javnost u dobroj meri ipak ostala sumnjičava prema preduzetnički energičnom i lukrativnom poduhvatu revizije istorije, upućuje na potrebu svestranije analize veza političkih, ekonomskih i pravnih projekata revizionizma i ‘rehabilitacionizma' sa jedne, i vladajuće ideologije sa druge (ili bolje reći iste) strane.
Ovaj tekst baviće se sa dva bazična pitanja: kako se odupreti lokalizovanoj verziji revizionističko-hladnoratovsko-antikomunističke propagande, i kako adekvatno razumeti i objasniti prirodu i namenu konfuzije u vezi uloge četničkog pokreta (tzv. JVUO) i Nedićeve kvislinške vlade u Drugom svetskom ratu, konfuzije koja je od svih "postkomunističkih" političkih garnitura pažljivo politički generisana i negovana. Dovoljno je pročitati tekst Todora Kuljića "Nova upotreba Nedića" i shvatiti zašto deo protivnika rehabilitacije Nedića iz tabora pristalica rehabilitacije Mihailovića pokušava da zamagli istovetnu ideološku i političku pozadinu obe rehabilitacije (1)
Kao i u slučaju svake konfuzije proizvedene intenzivnom propagandom (iza koje u ovom slučaju stoji ne samo najveći deo privatnih, već i dobar deo državnih medija i institucija), moramo se racionalno odmaknuti od njenih aktuelnih dometa i rezultata i strukturisati razumnu raspravu, upravo onakvu kakvu mediji ne dopuštaju. Za medije i njihove vlasnike ili nadzornike, fragmentirana pažnja i preopterećena svest većine stanovnika i stanovnica Srbije, kao i prateća nevoljnost ili nesposobnost racionalne diskusije i analize, skoro da predstavljaju proklamovani cilj. Zato nije čudno što se racionalni i logički kapacitet pojedinca ne može lako odupreti delovanju političke i ekonomske propagande vladajuće ideologije, pogotovu ako u javnom političkom i institucionalnom polju ne postoji nikakva funkcionalna platforma, koja je za takvo odupiranje trajno zainteresovna i osposobljena. Probuditi ili održati i samo interesovanje za data bazična pitanja - gde populistički odgovori vrve od "kontradiktornih informacija" - je u takvim okolnostima teško ako ne i nemoguće. Obezbediti vreme i mesto za raspravu možda nije nemoguće, ali je često nedovoljno za nivo i obim postojećeg haosa (2). I dok je, strateški posmatrano, za sistematično proizvođenje takve konfuzije bilo potrebno rušenje režima socijalistički orijentisane racionalnosti i prosvećenosti (3) za odbranu je, u nastalim uslovima, potreban organizovani otpor svim nivoima indoktrinacije i manipulacije, to jest sistematsko suprotstavljanje uz oslanjanje na prepoznatljive i neupitne argumente, ugrađene u politički prepoznatljiv referentni okvir. Takav sistematski otpor može da vodi svakog pojedinca od dezinformacija i demagogije ka informacijama i kritičkoj analizi, od propagande koja se igra podgrejavanjem pa otupljivanjem emocija ka racionalnom interesovanju za pristupe i stavove koji izoštravaju senzibilitet za smisao i značaj poznavanja i razumevanja nedavne istorije a samim tim i aktuelne politike. Možda baš zbog toga, ignorisanje ili potiskivanje potrebe sistematskog otpora revizionističkim manipulacijama je jedan od tihih prioriteta tranzicionih političkih elita.
(nastavak u sledećem blogu)
----
(1) http://www.politika.rs/sr/clanak/346253/Pogledi/Nova-upotreba-Nedica
(2) Primer su brojni, od tribina grupe NE rehabilitaciji u Domu omladine, na Filozofskom fakultetu i Kulturnom centru Rex, o istoriji četničkih zločina, koje nisu posećivali ni aktivisti kojima je prezentovano znanje neophodno da bi se snalazili u dnevnim situacijama do slabo posećene i vidljive konferencije o istorijskom revizionizmu u organizaciji AKO u Novom Sadu ili diskusije u Arhivu Srbije koju je u julu 2015. godine priredio Gradski odbor SUBNORa itd.
(3) putem uzurpacije i devastacije socijalističkog političkog i obrazovnog sistema, privatizacije i vulgarizacije medija itd., u čemu je revizionistički diskurs imao podjednako obilnu pomoć i podršku od Miloševićeve klike kao i od političkih partija tzv. demokratske opozicije. Doduše, pomenuta klika ga je podržavala više indirektno, iz oportunističkih nacionalističkih interesa a opozicija direktno, zbog svojih ideoloških nazora i prioriteta