Pominjao sam već na blogu da sam iz Demokratske stranke izašao 1993. kad se u nju učlanio Šešeljev prebeg Vojin Vuletić. Tačnije, ne učlanio nego još gore: kooptiran, što će reći da je rukovodstvo Žutog preduzeća jedva dočekalo osvešćenog četnika i agitatora za Zapadnu gvanicu Svpstva vaskolikog: Kavlobag-Ogulin-Kavlovac-Vivovitica da dođe i pojača stranku, demokratsku. To desničarenje i slizavanje sa kojekakvom bandom četničkom i koljačkom kulminiralo je nepunu godinu kasnije, u februaru 1994. okretanjem patriJotskog vola na Palama.
Dakle, bio sam uveren da je moje žutstvo trajalo malo više od tri godine - počeo sam da se muvam sa demokratama kad se pripremalo osnivanje stranke, formalno je osnovana čini mi se u februaru 1990, tako da i nisam siguran koji datum treba uzeti kao relevantan. Svejedno, moja memorija pamćenja kaže da sam ušao na početku višestranačja, kad je čak i u Srbiji bilo neizbežno ukidanje političkog monopola svesnihradnihljudiigrađanadobrovoljnoudruženihusavezkomunistakaovodećusnagu... a izašao kad je počelo kurvanje sa fašistima. Kad je demokratsko prešlo u nacionalno.
Меѓутоа, ovih dana kopam nešto po arhivi i nađem papir na kojem jasno i glasno piše da sam prvi put iz DS istupio 2. jula 1992, neposredno nakon Vidovdanskog sabora koji su žuti kurvinski i kalkulantski iskulirali. (To je ovaj uvodni dokument). Čudna stvar pamćenje, to sam bio potpuno zaboravio i očigledno potisnuo, onog drugog, konačnog, izlaska iz DS sećam se jako dobro, ali ovo je bilo potisnuto u pozadinu. Za objašnjenje zašto potrebno se vratiti na početak 1992.
U proleće 1992. pokrenut je ranije planirani rat u Bosni koji je de facto pokrenuo i njime upravljao Slobodan Milošević kao reprezent snaga velikosrpske hegemonije, a putem transmisije glupave JNA (Kadijević i Adžić već su bili prošlost, velikosrpskom vojnom silom formalno je komandovao tupavi Pera Ždera Života Panić a stvarno Sloba Sloboda). Oficirluk srpski ubrzano se prešaltavao od agresivnog komunističkog jugoslovenstva i ateizma na agresivno srbstvo i pravoslavlje ali za iskrene fašiste sve je to išlo presporo. U Demokratskoj stranci od samog početka je vladao iprvo tihi a kasnije i otvoreni sukob dveju sukobljenih koncepcija: sa jedne strane principijelne demokrate, uslovno da ih nazovem desimirtošićevcima čiji je moto bio prvo demokratija pa onda sve ostalo. Glavni protivnici bili su im rabijatni nacionalisti, kostačavoškijanci, čiji je moto bio nacija po svaku cenu (ili, jednostavnije i razumljivije, krvi i tla za Srbe a za demokratiju ćemo da vidimo, nije nužna).
Od januara do kraja juna nisam bio u Beogradu i došao sam tik pre Vidovdanskog sabora. U stranci sam zatekao potpuno rasulo i opstrukciju od strane demokratskih fašista predvođenih Vojom Koštunicom (uz slabo prikrivenu logističku podršku ljudi za koje je svak pametan bio siguran da imaju veze sa Miloševićem i Udbama Raznima, vreme je to kasnije potvrdilo). DS je bio potpuno paralisan i blokiran.
Krajem aprila u pokušaju da se zamažu oči međunarodnoj zajednici proglašena je Privremenica, kvazidržava kvazijugoslavija da bi se formalno šatro rasformirala JNA i oružje ostavilo srbofašistima u Bosni. Narod je bio sluđen, najglasniji su tražili Veliku Srbiju po cenu bilo koje količine tuđe krvi. Ali su roditelji regruta i rezervista prvi put izvršili pritisak na JNA i mutanta njenog-šatro-naslednika što je realno stvaralo poteškoće ratoljubivoj kliki.
Prvi put od 8. sednice režim se malo ozbiljnije zatresao.
U takvoj atmosferi zakazan je Vidovdanski sabor. Formalno su ga sazvali Vuk i SePeO, tada otvoreno fašističke snage, koje su tražile da se iskopa Čiča Draža i stavi na čelo srbooslobodilačke vojske koja će uspostaviti granicu KOKV i pride uspostaviti monarhiju. Uz njih su se odmah svrstali nacionalfašistički pravoslavni prolivači tuđe krvi Matija Bećković, Momo Kapor i slični a u sve se uvalio i Aca Gica kome je zinulo dupe da kraljuje.
Istovremeno, malobrojna normalna opozicija, većinom prodemokratska, takođe je želela da iskoristi priliku i ruši Miloševića na Vidovdan, u nadi da bi se mogao uspostaviti nekakav pristojan građanski režim. U ovoj grupi je bila manjina iz DS, uglavnom ono časno desimirtošićevsko krilo, tadašnji savezni premijer Milan Panić i njegova anacionalna tehnokratska ekipa (realno bez ikakve stvarne organizacije u masama) i razne slabe ali principijelne građanske snage.
Kako sam došao neposredno pred Vidovdanski sabor, bio sam zaprepašćen podelama u DS i nemogućnošću stranke da zauzme stav. Sa jedne strane su poštene čiče pokušavale ali oni nikad nisu bili operativni. Videlo se da se nadaju da će Đinđić organizovati stranku i prelomiti. No, nacionalfašističko krilo predvođeno Koštunicom rušilo je DS iznutra, kurvinski uslovljavajući da se podrška Vidovdanskom saboru praktično pretvori u podršku ratu za Srpstvo, podršku Šešelju, Mladiću i ostalim koljačima. Naravno, sve to umotano u floskule i parole. Mićun je kurvinski vagao ali više se držao Koštunice. Njega je oduvek plašila Đinđićeva mladost i energija.
Kako nisam bio u Beogradu 5 meseci a i nisam se bavio ni strančarenjem ni politikom, većinu zakulisnih igara nisam znao ali sam video da nema jasnog stava. Bio sam u manjini u grupi onih koji su smatrali da DS treba da predvodi građanski i demokratski otpor i da svojim stavom treba da promeni karakter Vidovdanskog sabora, da ga defašizuje i denacionalizuje i pretvori u borbu protiv diktature, jednoumlja i autoritarne vlasti, ne u borbu za Srbstvo putem bajoneta i pendreka.
Sabor, koji je počeo na Vidovdan, trajao je danima ali videlo se da nema stvarnog vođstva i da DS neće stati na čelo demokratskih snaga. (Ne sećam se više kako i gde - ali i Đinđić i Mićun su negde neizbežno otputovali baš na Vidovdan). Kad sam video da od onoga do čega je meni stalo nema ništa - rešio sam da izađem iz stranke. Ali nisam hteo da izađem tek tako nego da bar malo talasam.
Za 2. jul bio je zakazan izvršni odbor, popodne. Predsednik IO bio je Đinđić, jedini čovek koji je imao i viziju i operativne sposobnosti. Tada je sekretarica ili IO ili Đinđićeva lična, ne sećam se, bila Nataša Vučković sa kojom sam bio dobar te sam se dogovorio sa njom da ću poslati faks naslovljen na Đinđića a da mu ga ona da u pauzi IO. Znao sam da će biti okružen članovima IO i da će prokomentarisati ili da će još neko videti.
Ne sećam se više je li Đinđić prokomentarisao moju ostavku ali sutradan me Nataša zvala i rekla da me traži i da dođem u stranku, kasno uveče. Ne želim da tvrdim da sam bio neki intimus sa Đinđićem, znali smo se iz stranke, nekoliko puta smo sedeli na raznim sastancima, više puta smo zajedno sedeli u kafani ili po nekakvim stanovima gde smo kružočili i političarili ali nisam se smatrao njegovim prijateljem ni političkim intimusom. Nisam znao šta da očekujem.
Primio me nasmejan, šeretski i odmah stvar okrenuo na zajebanciju, kako sam mu obrlatio sekretaricu da mu uvali faks kad ne može da ga prećuti. Ali nije to smatrao nikakvim grehom. Rekao mi je, jednostavno i otvoreno, da mi je dijagnoza dobra a reakcija pogrešna.
Dobro si primetio da se raspadamo po nacionalnom pitanju i da je Vidovdanski sabor samo katalizator. Sve to vuče Voja ali nisam siguran da je to samo iz njegove glave, nema on prirodno u sebi to mesijanstvo, to ga ovi bardovi iz Akademije lože a on se prima. Počeo je da vidi sebe kao novog Slobodana Jovanovića. Nećemo uspeti da očuvamo jedinstvo stranke, oni će otići i otcepiti se i to je sigurno. Zato je sad najvažnije da mi koji hoćemo da budemo demokrate ostanemo čvrsti i da nas je što više, da ne može da preuzme stranku nego da mora da ode. Ako ode - preživećemo i opstaćemo. Ako preuzme stranku mi moramo negde drugo da počnemo od nule. Zato nam je svaki član važan. I svaka poruka koju bilo koji član šalje. I zato povuci ovo, nemoj nikom da pričaš, nemoj da bunariš, nemoj da objavljuješ. Strpi se dok ovo ne preživimo. Za većinu znamo čiji su ali ne i za sve, još se lomi. Nije trenutak.
(Ovo je citat po sećanju, u dnevniku imam samo zapisan sastanak ali ne i šta je bilo. Ali kad sam našao dokument onda je krenuo i da mi se odmotava mozak i ovo je 90% precizno).
Bio je u pravu. Nacijonalpatrijote predvođene Koštunicom nekoliko dana kasnije objavile su da izlaze (mislim 5.7. ovako napamet, nemam podatak) a još istog meseca, nekoliko dana pre kraja jula 1992. osnovale su DSS - stranku koja je danas u otvorenom izbornom savezu sa uličnom nacional-fašističkom ruljom.
Moje poverenje u Đinđića i nada da će on promeniti situaciju potrajali su dok se nije pokazao isuviše pragmatičnim za moj ukus i moje shvatanje principijelnosti pa sam konačno izašao iz DS 1993. (vidi prvi pasus).
Kad su ubili Đinđića bilo mi je žao što u nekim situacijama nisam bio fleksibilniji i tolerantniji - prema Zoranu Đinđiću, ne i onome što se uz njega šlepalo kao DS. Ali suštinski ne bih ništa menjao u svojim postupcima. Drago mi je da nisam bio član DS kad je predsednik te stranke pekao vola na Palama sa ratnim zločincima.
Baš kao što mi je drago i sada što nemam nikakve emotivne veze ni sa ovom bandom trećerazrednih vaćaroša koja se naziva Demokratskom strankom, ni sa onim govnetom koje je godinama lagalo da ga je maltene Đinđić lično postavio. Borisa Tadića Đinđić je jedva poznavao, a i to više kao Ljubinog malog, onog neuspešnog, nego kao bilo šta drugo.
Tako da ne osećam nikakvu obavezu da na bilo koji način na izborima budem uviđavan bilo prema beskrupuloznom Tadiću, bilo prema slučajnom privremenom vođi stranke, pijačnom redaru niškome, bilo prema ovim miševima koji danas tvrde da su oni demokrate, da oni predstavljaju stranku koju su poticali, podržavali, osnivali i vodili Vane Ivanović, Desimir Tošić, Borisav Pekić, Zoran Đinđić.
Na prošlim izborima glasao sam za SNS, sa namerom i sa razlogom, da doprinesem da se prekine velika laž zvana manje zlo zbog koje je, valjda, trebalo da trpimo Lice Bez Zanimanja i njegove razne Duliće. Nisam imao dileme.
Sad je već mnogo teže. Naravno da za SNS neću, taj prljavi posao obavlja se jednom. (Obaška, pući će kao dulek, nego nisam siguran imamo li se čemu radovati jer eto nama 20% čistih fašista u Skupštini!).
A za koga normalan čovek da glasa?
Za kurčiće? Nisam budala.
Za Raduleta? Nisam budala. A i ne baca mi se glas. Neće ni ući.
Za bilo koga ko je ikada bio ili je u bilo kakvom savezu sa Tadićem - isto nikad.
Iako je krajnji rok za prijavu izbornih lista 8.4, ne vidim da bi neko čudo moglo da se desi. Valjaće se teška srca opredeliti između nekog od postojećih govana.
Dakle ili Dačić, kao govno koje najviše nervira Vučića i najviše realno može krvi da mu se napije kad dođe u situaciju ili Ištvan Pastor ako mi se do izbora razni bahati Bajatovići i lopovska ekipa parapodržavalaca udbaških koji vire iz svake espeesovske guzice baš zgade toliko da nikako ne budem mogao da zaokružim to lepo društvo kojem je - gle čuda - baš lice bez zanimanja Boris Tadić dalo političku potvrdu da su bašdobri štaimfali.
Kad smo već kod toga, krenule su da kruže razne patke no među kojekakvim podmetačinama i lažima ova je koliko-toliko plauzibilna. Ako bude ovako - biće interesantno: