Prvi put sam živeo u Engleskoj početkom osamdesetih, radio u londonskom ofisu jedne jugoslovenske firme. Mlad , lep, lepe parice, plaćen stan. Uživanje.
U Englesku sam drugi put otišao da živim deset godina kasnije, u Aprilu ’92 . Ovaj put je bilo drugačije. Živeo sam u sobici iznajmljenoj od jednog izbeglice. Da pojasnim, izbeglička porodica ( muž, žena, dvoje dece) su dobili stan od Engleza na korištenje i , koliko se sećam, 70 funti nedeljno pomoći za zivot, plus tokens za mleko.
Ja sam sobicu plaćao njima 20 funti nedeljno.
Raznosio sam door to door flajere za dobrovoljne davaoce krvi po East Endu, za koliko se secam 12 funti dnevno. Racunica je jednostavna, za pet dana nedeljno bih zaradio 60 funti od kojih bi platio za sobu 20 funti.
I osećao po ceo dan gorčinu, bes, nemoć.
Tog petka navečer sam se smucao od paba do paba u Sohou i okolini. Pivo ovde, pivo onde.
U neko doba sam , prilicno ander d influence, stigao u park i seo na klupu.
I zaspao.
Probudio sam se u neko doba noći i shvatio da sam u parku na Hanover Skveru I da me netremice posmatra Orao odozgo sa zgrade američke ambasade.
Stavio sam glavu u šake i mrzeo, zaista mrzeo te Amere, Engleze,Ruse, Milosevica, Šešelja, nesposobnu Opoziciju, Tudjamana, Izetbegovića, Djukanovića, Holbruka,.
Bože, kako sam ih sve mrzeo.
Toliko da sam u jednom trenutku u svojoj mamurnoj glavi čuo svoj glas “ Da li se od tolike količine mržnje može umreti ?”
Ne znam da li svaki čovek doživi u životu taj jedan trenutak totalne jasnoće koji mu obeleži ceo život.
Ja sam u tom trenutku doživeo taj moment totalne jasnoće. Video sam sebe, nekako odozgo kako sedim pred zoru na klupi ispred američke ambasade i mrzim.
I čuo sam jasno kako protiču sekunde mog života u nepovrat.
I video jasno da ja mrzim abstraktne kreature, a ne stvarne ljude.
Video sam odjednom sve njih kao pajace u pozorištu svog života i osetio da su u realnom svetu oni važni samo onoliko koliko im važnosti ja pridajem.
I osetio sam se oslobođen.
And I never looked back