Ogromna prostranstva kosmosa u večnoj tami i svetlošću udaljenih galaksija nasuprot bojama planete Zemlje. Putuju sa nama kroz vreme od kad je sveta i veka. Oko nas su svuda, ali koliko razmišljamo o njima? Kaleidoskop, davno zaboravljena igračka.
Ljubičasto, boja vidovidosti, mešavina crvene iskonske snage, krvi i nebesko plavog, boja u koju je obučen Isus Krist za vreme muka (na srednjovekovnim slikama) kao simbol poistovećenja Oca i Sina (zemaljsko i nebesko), boja umerenosti, ravnoteže zemlje i neba, ljubavi i mudrosti.
Zelena, spoj toplog i hladnog, boja biljaka, simbol pokretanja pojavnog, posebno u proleće. Boja nade ali i besmrtnosti u obliku zelene grančice, u heraldici boja civilizovanog, radosti i obilja.
Žuta, boja sunca i svetla, ona koju ne možeš ugasiti, sjaj zvezda, boja klasja, ali ponekad i slabljenja, starosti... U jesen kad lišće požuti, simbol ljubomore (zlatna jabuka trojanskog rata), boja kraljeva i careva i boja zlata-bogatstva.
Crvena- boja krvi i rata, boja strasti, prema alhemičarima-nebo crvene boje kad polako nestaje dan u zalasku sunca je simbol ključanja i obnove bića ili dela. Crveno more simbol stomaka u kojem se život i smrt u preplitanju pretvaraju jedno u drugo, simbol vatre, ali i ljubavi.
Plavo-simbol beskraja, sačinjena, kad pogledamo nebo, skoro od praznine, kao i kad vodu gledamo, hladna boja, prikaz neba i mora, stavljanje skarabeja tirkiznog namesto preminulog faraona, umesto srca, kao i kod astečkih vladara, ne asocira li na obnovu?
Boje kad izostanu u nekom fantastičnom koloritu, tmuran dan, sivo nebo, ljudi u tamnim kaputima, sivkasti soliteri, to utiče na nas. Osivi nas bar na trenutak. Fale nam.
Kao potpuni kontrast ovoj slici je podvodni svet Crvenog mora. Mene podjednako oduševljava na slici, ali i nekad izvučem iz sećanja ono sto sam videla uživo. Moj susret sa babulom (tako nekako) ne mrda iz mojih misli. U neverici i negodovanju što nas tu šetkaju po nekom ostrvu sa masom turista, zaronila sam u plićak. "Ma,da, evo sad će da se pojavi neka šarena riba pored ovoliko ljudi, kako da ne." A onda, kad se nisam udavila trenutno. Ispred mene je polako plivala u potpunom miru, u mešavini parisko plave i drečavo zelene, sa mojom omiljenom nijansom roze negde na repu i par žutih tačkica!
Dok ovo pišem, meni je opet osmeh na licu, isti kao tog trenutka kad sam je videla.
Ako bih morala da izdvojim boju koju najviše volim, koja me odmah obraduje, to je pink, fuschia, tamno drečavo roze, boja poneke bugenvilije ili ruže. Neverovatno kako utiče na mene kad vidim lampu, igračku, a tek haljinu ili cipele te boje! Kao da sam pojela parče čokolade. Endorfin se zaleti do u beskonačno.
Kažu da ekstrovertni ljudi vole žive boje a introvertni one smirenije. Ne znam da li je tačno ali moj rođak je užasnut svime što nije teget, sivo, eventualno bordo. Jednom mi je kupio rolku zelene boje da me obraduje, za njega je to bilo drečavo. Divna rolka uz telo, a boja školske table.
Koja boja vas raduje, o kojoj razmišljate, kojom biste se okružili a od koje možda pobegli?