Piše: Rodoljub Šabić
Odnedavno je, uvođenje video-nadzora u sve škole ponovno "hit". Ništa neobično, izbori su, a to je "provereno konjukturna" izborna tema.
I to, samo po sebi, ne bi trebalo da je problem da, nije ilustracija neshvatljivo indolentnog, neodgovornog odnosa "naših odgovornih" prema obavezama koje imaju u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti.
Priča o video-nadzoru može da počne od činjenice da većina ljudi nema nikakav problem s tim da podrži zahteve čiji je cilj da deca - "uče vredno i rastu bezbedno". Ali, ista priča ne bi smela zaobići činjenicu da je nemali broj onih koji imaju neke rezerve prema tome da je pravi, a pogotovo da je jedini način da se deci to obezbedi - "snimanje svega što se dešava u svim školama".
Da odmah razjasnim, razlog za ovaj post nije ideja da se raspravlja o vrednosti, opravdanosti i mogućim dometima video-nadzora, već nešto sasvim drugo. Prosto, mene "sasvim subjektivno" zahtevi za uvođenje video-nadzora u sve škole neizbežno podsete na činjenicu da ima više od četiri godine kako je Poverenik za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti pripremio tekst Predloga za dopunu Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, upravo u oblasti video-nadzora i kao formalnu inicijativu dostavio ga Vladi Srbije, odnosno nadležnom Ministarstvu pravde, a da su efekti inicijative bili manje-više isti kao da je npr. bačena u bunar. Poverenik je i kasnije, pre otprilke godinu i po, Vladi i Ministarstvu stavio na raspolaganje Model kompletno novog zakona o zaštiti podataka o ličnosti koji takođe uređuje minimalna pravila u oblasti video-nadzora. Sa podjednakim "efektom".
A, Ustav Srbije u članu 42 pored ostalog predviđa da se "prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje zakonom". Nedopuštena je obrada podataka koja nije uređena zakonom.
Video-nadzor je poseban oblik obrade podataka o ličnosti. Mi nemamo nikakav zakon o video-nadzoru, a opšti, načelni principi utvrđeni važećim Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti nemaju, kad je u pitanju video-nadzor, svoju razradu. I tako, dok godinama na sve strane "niču" hiljade kamera za video-nadzor i formiraju se raznorazni "sistemi" za video-nadzor, mi ipak nemamo odgovore na neka elementarna, nezaobilazna pitanja. Ko i kako odlučuje o uvođenju video-nadzora? Šta se konkretno nadzire, a šta se ne sme nadzirati? Ko i pod kojim uslovima ima pravo pristupa bazama podataka o ličnosti koje se video-nadzorom formiraju? Koliko i kako se te baze podataka čuvaju od pristupa neovlašćenih lica? Zar odgovore na ova pitanja ne treba da pruži zakon umesto što se (protivno Ustavu) to prepušta individualnim "kreacijama" ovog ili onog ministra ili direktora? Konačno, da ne nabrajam dalje - koje su moguće konsekvence činjenice da bilo ko, u bilo kom trenutku može da se pozove na nezakonitost ovakve obrade podataka?
Zar potreba preduzimanja mera zaštite imovine i lica, uključujući i video-nadzor, isključuje potrebu da te mere budu zakonite i ustavne? Zar nije upravo obrnuto? Zašto je tako teško da nadležni i "odgovorni" za zakonsko uređenje ove materije to razumeju?