Kad sam konačno sela (u stvari legla) za tastaturu shvatila sam da ne znam ni odakle da počnem, ni čime da završim, da nemam nikakav koncept i da ću vrlo verovatno skliznuti u nekakvu patetiku i žal za mlados` a da neću uspeti da zaista prenesem nekakvu emociju, a nekmoli korisnu informaciju.
Zato umesto mog uvoda, citiraću Vladana, jednog od TIH LJUDI:
"Nema šanse."
"Pada kiša."
"Boli me dupe."
I ostali razlozi zašto vam 4 godine prođu u kukanju.
Oni su rešili da ne kukaju, da ih dupe ne boli čak ni kada pada kiša i da iako možda nema šanse to ne znači da treba oćutati svo to ponižavanje, bilo je da u pitanju zaštitnik građana, njihovi nezaposleni sugrađani ili poligraf kao instrument dokazivanje neosporive istine.
Oni imaju program. Plan. Ljude voljne i sposobne da ga sprovedu. Ali u Srbiji to nikad nije bilo ni presudno, ni dovoljno. Na lokalu naročito. Bojan mi je rekao: Mi možemo jedino da im ponudimo dostojanstvo. Ali nisam siguran treba li im to. Ja sam sigurna da im treba, samo što mnogi ne znaju da ne košta puno priuštiti ga.
Koncept im je jasan: bez lidera, front svesnih i slobodnih ljudi, prava grupa građana.
To je koncept koji je naizgled lako kopirati.
Samo ljude nije moguće kopirati.
Vladan, Lazar, Bojan, Nikola, Predrag, Zorica, Branislav, Mare, Marijana.. oprostiće mi oni koje nisam poimence pomenula, su moje "vjeruju" u Srbiju, u mogućnost da pobuna može imati tako lepo lice, tako uspravan hod i tako nasmejanu odlučnost.
Njihov grad, Kraljevo, u nedelju ima izbor. Da stane iza ljudi koji žele da svom gradu vrate oteti identitet, dostojanstvo, tenk i smeh.
Kampanja im je originalna, nepretenciozna a smela, baš kakvi su i oni.
Njihov grad nije moj grad. Ali oni su moji. Sidro bačeno da se održi nada.