da se samoubijem a onda da poubijam sve po redu kako mi nadođu! Sjetih se riječi moje strine Stojke, koje prvi put čuh kad imađah osam, devet godina. Još nekoliko puta sam je čuo da ih izgovora kad bi joj, više od jada i nevolje nego od bijesa, pao mrak na oči. Kad bi je prošlo muananje, mrštila se na komentare tipa: A kako jadna da ubiješ bilo koga ako sebe prvu samoubiješ? Ma ja to od muke velje, stislo me sa sviju strana pa mi ni glava ne rabota kako valja!
I inače je imala je pogan jezik. Benava, kratke pameti ali ne zlobna, kakva je bila, nije birala ni mjesto, ni vrijeme ni osobu kojoj će uputiti neku svoju žaoku. Ubijeđen sam da nikad nije pomislila da to onoga ili onu kojoj se obraća, može da povrijedi, rastuži ili ubije u pojam. Od troje đece koje je rodila, najstariji sin je poginuo u ratu, ćerka je je krajem pedesetih umrla od tumora na mozgu, preostao je samo najmlađi sin koji je od povrede u ranoj mladosti ostao ćopav, godine je proveo u gipsanom koritu i iz njega izašao sa deformisanim kukom i kraćom desnom nogom. Strina je recimo, dok se poslije ručka vodio bezazlen i uobičajen razgovor, znala da huknuvši kaže: E kakve ljepote mi umriješe a ostade mi ovo po čoeka. Što li sam ja bogu zgriješila? Zgriješila si svojim poganim jezikom, kratko je odsijecao stric. Ne zbori tako Stojka, znao bi da se umiješa moj otac, đever joj, sin ti je ljudina i što je sve postigao…Neka te, nastavljala je strina, eto te div od čoeka, zdrav i prav i žena i đeca ti zdravi i pravi a… Ne bi zar voljela da su i oni, bože sakloni, kljakavi, razgoropadio bi se stric?
Bila je sitnog rasta, okrugla kao loptica ali je svuđ stizala na svojim hitrim tankim nožicama. Mimo poganog jezika, bila je mirna, štono kažu poslušna i nadasve vrijedna žena. Nikad sama nije tražila pomoć, marljivo do bola je radila oko kuće i po kući od zore do mraka. A uvijek čista i uredna, iz njenih šaka sam pio vodu, ja, gadljiv do zla boga! Odjeća joj je odisala na vešplav, štirak i bosiljak. I sad ih osjećam u nosu dok ovo pišem. Ustajala je u cik zore, u ono doba kad se noć svim silama trudi da danu što više oteža pojavljivanje. Prvo bi napojila krave, očistila im štalu i podastrla sveže sijeno, onda bi u kecelju sipala zrnevlje kukuruza i pšenice i nahranila kokoške, nastavila bi da se bavi ovcama, donosila im je, ako je bilo potrebito, grumen soli koji je stavljala u raklje direka pobodenog u sred tora, na prvu stidljivu pojavu danjeg svijetla, već bi bila u kuhinji, palila vatru u šporetu, sama samcijata je spremala objede, doručak, ručak i večeru za, ponekad i više od dvadeset ljudi. Stojka i stric Stanko su i poslije rata imali radnike koji su im pomagali pri radu na velikom imanju. Stric je prije rata imao veliki i jedini mlin desetinama kilometara unaokolo. Poslije rata poklonio ga je državi, odnosno novoosnovanoj zemljoradničkoj zadruzi Njegoš. Sin mu bješe poginuo kao partizan te ga ne proglasiše kulakom. A i mlin je odradio svoje.
Stojki je, kad su radovi na polju, vinogradu…bili u punom jeku, kao pomoć bila dodijeljena Zaga, jedra osamnaestogodišnjakinja, riđe kose, pegavog lica, prćastog nosa i ogromnih sisa koje su je zanosile pri hodu. Zaga nije bila glupa, naprotiv ali znala je da se pravi luda i gluva. Iskreno, nije bila ni od kakve pomoći strini. Još pamtim njeno A, što si rekla? Mogla je konju rep da iščupa ali se nije pretrzala u poslu. Najviše je voljela da se skrije u ambar, legne na okrunjeni rumetin i drijema. Nije pet para davala na Stojkine pozive: Zago donesi drva, utuliće mi se vatra… Zago donesi mi crni luk i mrkvu, evo će mi supa uzavrijet… Zago naberi raštana i donesi mi pešes glavica bijela luka…i nemoj zaboravit krtolu… Zagorka đesi jadna ne bila… đesi zmija te pečila u vr’ nosa!
Od pokojne ćerke ostala su joj dva unuka, moj brat i ja smo im bili ujaci iako je stariji bio vršnjak mog brata. Taj stariji je bio povukao na očevu stranu, nizak rastom, zdepast i glavat, bistar, pametan i duhovit, isti otac. Mlađi je kao preslikan ličio na babu mu Stojku i isto tako je bio zvrkast i blentav. Stariji je otvoreno rekao ocu da nema namjeru da studira i da je odlučio da bude precizni mehaničar. Mlađi je završio brodarsku školu a nešto kasnije i Višu, pa je dugo plovio Dunavom, poslednjih dvadeset godina kao kapetan broda. Radio je za naše ali i Ruske, Rumunske, Njemačke...kompanije. Dobro je zarađivao ali je zvrkast kakav je bio, pare bacao na gluposti ostavljajući ženu i dvije ćerkice da se snalaze kako znaju i umiju. U vrijeme kad sam se ja ženio, stariji je otišao u Ameriku, drugar mu je našao posao u Teksasu. Kasnije je prešao u Kaliforniju, radio je u San Francisku, San Dijegu, Los Anđelesu... Snašavši se dobro, počeo je da bira poslove a kad je saznao da američka vlada, pored plate koju bi zaradio, plaća još hiljadu dolara na mjesec, zbog uslova na Aljasci, počeo je da odlazi na Aljasku od maja do oktobra. Nije se ženio, uvijek je bio samotnjak. Svakog novembra bi dolazio u Beograd i ostajao po mjesec dana. Viđeli smo se prije godinu dana, bio je s drugarima iz zgrade i detinjstva, Vladom Medom i Acom Grofom. Vraćao sam se iz redovnog šipčenja po savskom keju, kad me iz kafane Sv. Nikola pozvao: Ujače, dođi da nešto popiješ. Zagrlili smo se i izljubili, sio sam s njima: Misliš li ti da se vraćaš ovamo, pitao sam ga? Ujko, zezao se, i ti da možeš, zbrisao bi odavde, priznaj! Bih bogomi, no me niko neće u ovijem godinama, nasmijah se. Ostaću još dvije godine pa kad odem u penziju eto mene da ovđe uživam. Nije red da se to pita ali ujak sam ti, kolika će ti biti penzija? Računam ne manja od 2400 dolara, ipak sam radio skoro 40 godina i redovno uplaćivao za penziju. Onda je smijući se zagrlio Vladu Medu i mene: Biće i za vas da se malo ogrebete.
Nego ja počeh o strina Stojki. Nadživela je strica mi Stanka nekih petnaestak godina. Nije više ništa radila, sjeđela je na pokrivenoj terasici kad je bilo lijepo vrijeme, grickala kocke šećera i čekala da neko naiđe pa da čuje novosti iz sela a i da prozbori koju. Moj ludi brat, e jes zaista bio lud, čim je stric umro, srušio je cijelu kuću i podigao novu na sprat. Bruka i grdilo! Moj mlađi stric Vidak Stankov mlađi brat, je bio ugledan predratni advokat, doveo je prijatelja arhitektu iz Beograda koji je projektovao… vjerujem da se sećate Berolučijevog filma Dvadeseti vek i ogromnog četvorougaonog zdanja, u kojem su živjeli gospodari, u udaljenom dijelu seljaci radnici na imanju, u ostalim dijelovima nalazile su se kuhinje, ostave, štale za konje i krave i mnoge druge odaje sa striktnom namjenom, veličanstveno gazdinstvo! E Vidakov arhitekta je napravio isto to samo u manjoj razmeri. Sa desne strane nalazila se ogromna prostorija sa prozorima na tri strane, koju bi danas nazvali dnevna soba, od nje se protezao hodnik sa tri spavaće sobe i jednom koja se nalazila na lijevoj strani odakle je počinjala desna strana građevine. Do nje, ulazilo se sa dvorišne strane, bila je uvijek puna ostava, pa kuhinja u kojoj je bio veliki ugrađen austrijski šporet na drva ali i mjesto za sač, ognjište nad kojim je na verigama visio kotao. Preko puta šporeta se dužinom cijelog zida prostirao sto od debele hrastovine. Iznad stola na kukama su visile šerpe, lonci, cediljke, noževi, kutlače i sve što je potrebito jednoj pravoj kužini. Do kuhinje se nalazio prostor za drva, uredno poslaganih, i ja sam često učestvovao u tom poslu. Onda je dolazila štala za krave, ćista čistacka a krave su bile kao umivene, imao sam jednu ljubimicu koja mi je dozvoljavala da legnem na nju dok preživa. Kad se jednom otelila i telence malo poraslo, jedino je meni dozvoljavala da ga mazim i milujem. Do krava je bila konjska staja, moj stric je volio konje i razumeo se u njih, imao je najljepšeg arabera kojeg sam vidio! Do staje se nalazilo kupatilo sa sve šoljom, kadom, tušem. Polovinu zadnje strane četvorougla zauzimalo je spremište za sijeno i djetelinu, ambari za pšenicu i kukuruz. U sredini su se na podu nalazila vrata/poklopac kroz koji se silazilo u betoniran podrum koji je služio kao frižider. Koliko smo samo puta slatko jeli hladne dinje i pipune iz njega! Drugu polovinu zadnje strane zauzimao je veliki tor za ovce, imali su dvadesetak rasnih ovaca. Volio sam da se igram s nestašnim jaganjcima ali to me nije sprečavalo da slatko jedem jagnjetinu ispod sača izmiješanu s krtolom, prste da poližeš! S lijeve strane se nalazio mali mlin za kućne potrebe i ispred njega česma širokog grla sa velikim metalnim valovom. Do mlina, zatvarajući prednju stranu građevine bila je, zvali smo je radionica. Ogromna prostorija s dvije tezge, jednom većom i jednom malom. Obije su imale stege i stric a i moj otac su vazdan nešto rabotali na njima. To je za mene bilo čarobno mjesto! Pored uobičajenog alata, po tezgama ali i po zidovima bilo je sijaset čudnih sprava i naprava. Svaki čas sam strica zapitkivao čemu što služi. Neću slagat a mislim i da me utisak, iako su prošle grdne godine, ne vara, stric me je volio više nego svoje rođene unuke. Otac mi je pričao da je kad je doznao da sam se ja rodio, uzeo lovačku pušku, izašao u dvorište i ispalio svih pet metaka! Imao je Browning petometku. Isto se dogodilo i kad se meni rodio sin. Oba puta je dolazila milicija ali kad bi im ispričao povod, popili bi po lozu, zamezili, čestitali mu i odlazili. Stric mi je bio mučaljiv čovjek, cijedio je riječi ka da su od zlata ali je bilo dovoljno pogledat mu osmijeh na izboranom licu kad bi se pojavio, dotrčao moj sin! Istoga trenutka je ostavljao bilo što što je radio, podizao ga i ljubio u oba obraza. S njim je bio razgovorit, na svako sinovljevo pitanje, iscrpno je ne štedeći riječi odgovarao. Jednom prilikom je zaklao najvećeg i najljepšeg pijetla jer je vidio kako mi juri za sinom. E da, volio je i svog brata, mog oca, u tz dnevnoj sobi jedna pored druge bile su okačene ikona Svetog Nikole i fotografija mog oca.
Opet sam zabrazdio! Strina Stojka, kad je moj burazer počeo da ruši staru kuću, bogoradila i siktala, čak je i psovala. Burazer se nije ni najmanje obazirao na nju, imam utisak da joj se podsvjesno svetio za sve one gnusobe i gadne riječi koje je od nje slušao cijeli život. A čini mi se, mislim da se ne varam, da je podizanjem kuće na sprat, želio svijetu da pokaže da je on gazdinski sin! Bilo je bogu plakat kad su majstori razgrađivali staru kuću! Kuća je bila zidana austrijskim ciglama s utisnutim žigom, više se ne sjećam kog proizvođača. Isto tako i crijep. Sve mu je otkupio naš dalji rođak Stevo, koji je u Holandiji proveo vijek i zaradio penziju koja je za naše uslove bila ohoohoj! Kuća koju je moj brat sazidao bila je sve samo ne ekonomična ili bolje reći, podobna za ugodan i normalan život. U kući, najveći središnji dio zauzimaju stepenice koje vode na gornji sprat. Na spratu se nalaze dvije male spavaće sobe, kupatilo.i ogromna terasa 6 x 6 metara, na koju zbog sunca niko nikad nije izašao. U prizemlju se sa lijeve strane nalazi minijaturna kuhinja 2 x 1,5 metra, dnevna soba u koju je jedva stao trpezarijski sto, komoda za televizor i jedan otoman, na koji kad sjedneš, brada ti je na stolu. Iz dnevne sobe se izlazi na terasu veličine one gornje. I to je sve. Ne! Iz hodnika đe se nalaze stepenice može se spustiti niz tri, četiri stepenika do garaže. U garaži ne stoje kola nego razne vrste skupocenog neraspakovanog a kamoli upotrebljavanog alata, brusilica, burgija, testera…poređanih kao eksponati u nekom muzeju. E pa sad možete da zamislite moju strinu Stojku, koja od onolike širine i prostora, nije imala đe da sjedne osim da se udrveni na otomanu ili ako je lijepo vrijeme, da sjedi na klupici bez naslona na terasici ispred zadnjih ulaznih vrata. Viđe li što ti učinje brat, dočekivala me kad god sam išao da ih posjetim i nastavljala da hukće i govori kuku mene, kuku mene, Stanko ustani iz groba da vidiš što ti je sin učinio od onakve kuće!
Umrla mi je strina u devedesettrećoj godini, utulila se od starosti ali nikad nije prežalila rušenje stare kuće. Iskreno ni ja!