Jedna od 175 generacija...
Nekako, u ovim teškim vremenima kad god se okupi generacija za stolom, u kafani ili gde god drugde, posegnemo za starim pričama iz škole. Valjda bežanjem u detinjstvo, mladost, potiskujemo turobnu svakodnevicu, naivnim i iz današnjeg ugla gledano, bezazlenim nestašlucima. Ponekad bi mi sve te priče, prežvakane stotinu puta, sa uvek novim detaljima, bile zamorne, a onda ipak uhvatim vazduh i sam zaronim duboko u sećanja.
Naša GIMNAZIJA !
Kragujevačka, danas I Gimnazija, ima posebno mesto ne samo u istoriji srpskog prosvetiteljstva i obrazovanja, već i u svakom od nas, koji smo je pohadjali. Osnovana daleke 1833.godine, sa svojih 175 godina, mogla bi se podičiti mnogo čime. Nabrajanje svih važnih ličnosti koje su prošle kroz nju, profesora ili djaka, prepuštam hroničarima, novinarima i svima onima koji imaju bolje pamćenje ili uredne beleške. Ja ću se, ovoga puta, prisetiti samo prvih utisaka, nekih profesora, profesora koje pamtim, kroz priče ili anegdote u kojima sam bio svedok, učesnik, ili sam ih samo čuo, svejedno! Znam mnoge ću ne-pravedno zaobići, poneke bih, još uvek da zaboravim, ali uprkos svemu, to su bili LEPI DANI! Tek kada zadješ u neke poznije godine postaju ti jasni, već izandjali od upotrebe, stihovi:
„ Od kolevke..............djačko doba!“
Otkriće
Za mene je Gimnazija bila čudesno zdanje, pored koga sam svakodnevno prolazio, još kao neškolac, dok me je otac sa sobom vodio u teatar – on na probu, a mene je za to vreme, već neko pri-čuvao u dvorištu izmedju Teatra, Gimnazije i Muzičke škole. Kao osnovac sam računao koliko još godina treba da prodje pa da i ja postanem djak TE škole! Jednoga dana, bio sam V ili VI razred osnovne, otac me je poveo sa sobom u Gimnaziju, gde je sa djacima radio pozorišnu predstavu „Drveni tanjir“. Ušao sam na glavni ulaz, što je bila privilegija samo profesora i odraslih, koji su dolazili nekim poslom. Nikada mi se ta ulazna vrata nisu činila tako velika kao tada! Ogromna, sa velikom kvakom i ključaonicom....Pitao sam se kakva se to tajna krije iza...? Iza vrata se prostirao hol, sa stubovima, na čijem kraju se nalazilo ne tako veliko liveno zvomo i pored njega zidni sat sa klatnom. Učenici su nosili radnu odeću, muškarci plave bluze, a devojke kecelje, plave i crne , sa obavezno izvezenim ili uštirkanim belim kragnicama... Na probu predstave koju je radio moj otac počeli su da pristižu učenici III i IV razreda, već momci i devojke...Kako sam im samo zavideo što su već odrasli. Neke od njih i danas pamtim, pa i vidjam....možda će se ovde na Blogu neko setiti njihovih nadimaka: Keša (danas glumac u Kg Teatru), Šole (valjda radi u Vinči?), Reba, Nataša, Srba Janković – „Vijaredjo“ (radio dugo na Studiju B).....Sećam se da se tada pričalo kako je predstava bila uspešna, ali od svega najviše pamtim, ipak, taj moj prvi ulazak. Sve je delovalo impresivno.
Upisah se u Gimnaziju
Moja sestra, koja je inače bila odličan djak, te godine, kada sam polagao (i položio) prijemni, završila je Gimnaziju i upisala fakultet, a ja sam konačno postao učenik I razreda Gimnazije.Mašala! Impresije o školi su lagano bile potiskivane svakodnevnim obavezama, pa i demistifikacijom svega onoga što sam ja pre toga umislio. Puno toga bi se moglo o svemu, jer su se slike tih dana urezale duboko, ali za sve njih nema mesta, bar ne ovde. U svakom slučaju pokazalo se da i nisam baš dostojan nastavljač sestrinog dobrog imidža. Malo po malo hvatao me je pubertet, tako da sam sve više obraćao pažnju na druge stvari, izvan školskih obaveza. Uspeh i nije bio toliko kritičan, koliko „vladanje“ koje je malo, malo pa bilo predmet opservacije profesorskog kadra, pa i moje uže porodice!!! Tako i zaradih prvog keca iz vladanja, jer sam sa društvom pobegao sa (nekog) časa, zadržavajući se u krugu Muzeja, koji je bio zajednički sa našim – gimnazijskim. Tik uz Konak Kneza Mihaila, stajao je izložen eksponat - čamac, iz ko zna kog veka, na koji smo se svi popeli i šta bi drugo nego zapalili po cigaru - sećam se bio je to filter „Dijamant – king size“ Ali ne lezi vraže, muzejski fotograf (sa kojim sam se kasnije sprijateljio!) nas je snimio pa smo se tako „uslikani“ našli na stolu direktora Gimnazije. Eto tako prve jedinice i to iz vladanja, uz obavezno čitanje direktorske odluke po svim razredima, čime je prekršaj bio još veći! No poredjenja radi sa današnjom situacijom u školama to nije bilo ni za „žuti karton“. Prolazili su, kako- tako, bezbrižni gimnazijski dani, nizali su se razni nestašluci, prelazio sam iz razreda u razred...sve do mature, pa 2007.godine i proslave njene 35-to godišnjice!
Profesori
Na prvom mestu se nalazi moja bivša razredna Ljilja (Ljiljana Mihajlović) profesorka književnosti, koja se na-mučila sa većinom iz moje generacije (IV-7, 1971), kako bi nekako stigli do mature. Posebno je bilo mučno i teško u III, kada nas je na početku godine bilo 42, a na kraju tek 26! Čak 16-toro „mojih“ je isterano iz škole. Razlozi su bili učenje i vladanje...Nekako nas je ceo razred uhvatilo „ludilo“ i da nije bilo naše Ljilje sve mi se čini, iz današnje vizure posmatrano, da bi ovaj bilans bio još tragičniji. Ne znam šta se sa nama desilo tada, ali nekakav virus lošeg uspeha nas je kao talas pokosio, unoseći u nas želju da svako od nas ima bar po nekog „keca“. Prosto je bilo sramota ako nemaš nijednog keca, ako nemaš neopravdanih taman onoliko koliko da dobiješ keca iz vladanja, zajedno sa pretećim direktorskim ukorom pred isključenje, koji se naravno čitao po svim razredima . Direktor Gimnazije bio je energični i ambiciozni Dragoljub Ljubičić koji je činio sve da većinu iz mog razreda što pre eliminiše iz škole, kako ne bi ugrožavali celokupni uspeh. Kao furija je leteo hodnicima, upadao u razred držeći nam po šest časova pridike, umesto predavanja! Pretio nam je, molio, upozoravao...nije bilo promena. Ipak naša Ljilja nas nije dala, branila nas je i štitila, kako od direktora, tako i od raspamećenih roditelja koji su te 1969 / 1970, obigravali oko škole, tražeći spasa. Teško je objasniti današnjim generacijama na koje sve načine smo se dovijali da pravdamo odsustva (bežanja) sa nastave. Najčešće smo to činili uz pomoć fiksira (hemikalije koja se koristila u fotografiji) uz čiju pomoć smo sa recepata brisali mastilom ispisane lekove, umesto kojih smo ispisivali raznorazne nečitke dijagnoze, na latinskom, sa potrebnim datumima za pravdanje propuštenih časova. Časovi razredne nastave, koje nam je Ljilja držala, služili su nam da „razmenimo“ te „recepte“ sa razrednom, koja ni sama više nije znala šta da nam kaže. U jednom trenutku jedan od nas (a bilo nas je malo muškaraca) na katedru spusti jedno dosta „ofucano“ opravdanje, koje Ljilja uze „gadljivo“ tek sa dva prsta za njegove krajeve malo ga podiže prema svetlu....zagledajući ga! Svima nam je bilo jasno o čemu se radi...“Jel imaš ti neko bolje opravdanje od ovoga, ovo ste brisali deset puta do sada...???“ Moj drug iz klupe, sada već sasvim relaksiran izvadi iz tašne, poput docenta medicine, čitav svežanj recepata nudeći razrednoj da „odabere“ onaj koji može da prodje. Ona ih pogleda, odabra jedan....“Ovaj će valjati....idi, popuni ga i vrati se brzo!!!“ Bili smo zatečeni njenim ponašanjem...bilo nas je sramota, priznajem, pa smo odlučili da nešto promenimo. I jesmo !
I još neku reč o razrednoj. Jedna naša „školska“ počela je da se zabavlja sa mladićem (za koga se kasnije i udala), ali ne lezi vraže, dobije, u to vreme, za nekoliko dana par „kečeva“. U medjuvremenu je održan roditeljski sastanak, na kome je njen otac, prvoborac, čuveni Vlada – „Drndalo“, penzionisan odmah posle rata zbog „ispravljanja krivih Drina“, saznao za te jedinice. Kad je čuo kakav je „uspeh“ zabeležila, odmah je pristupio sankcijama - zabrana izlaska u grad, diskoteku...Nakon par dana razredna je saznala za te zabrane, pa poruči Vladi da dodje u školu. Pojavi se on, onakav kakav je uvek bio, razdrljene košulje, raspetlanih cokula, sa brkovima koji su više ličili na veliki kaktus ispod nosa...“Šta je sad uradila“, upita razrednu sa vrata? „Ako škola ne ide ima u mojoj Grošnici (selo nadomak Kragujevca) seljačka zadruga („Zora socijalizma“) pa nek čuva svinje, ako neće da uči....“nastavi Vlada ne dozvoljavajući razrednoj da dodje do reči..Razredna ga strpljivo sačeka da kaže šta ima, a onda predje u kontranapad. „Vi znate da Vaša ćerka ima i jedinicu iz muzike...?“....“Znam , pa šta ?“ Razredna Ljilja izvadi u tom trenutku ključni argument: „Pa kako mislite da popravi tu ocenu ako ste joj zabranili da odlazi u diskoteku!?“ Vlada pomalo zbunjen pogleda u razrednu, već zabrinut da je on sam krivac za tu lošu ocenu, okrete se, dodje kući i ćerki izda naredbu: „Od danas svako veče da si mi donela kartu da si bila u diskoteci...nemoj da se šališ da ne ideš!!!“ Ona ga zbunjeno pogleda zbog nagle promene stava, ali je „naredjenje“ od te večeri redovno izvršavala. Naravno popravila je jedinicu iz muzickog obrazovanja, ali je morala i dalje da ide redovno u diskoteku, da dobijenu ocenu ne bi pokvarila!
Takva je bila naša razredna - naša Ljilja!
Direktor Dragoljub Ljubičić, o kome već rekoh neku reč, bio je strah i trepet u školi, ili smo ga mi djaci bar tako doživljavali. Ipak na ovom mestu beležim jednu anegdotu iz kasnijih godina, nakon njegove smrti. Anegdotu koja pomalo liči na crnohumornog tekstopisca Duška Kovačevića, a dogodila se na kragujevačkom groblju. Bio sam protokolarno (u ime porodice) na sahrani jednog starog profesora muzike, koga nisam pošteno ni poznavao, sa glumcima kragujevačkog teatra, več pomenutim Kešom i Mirkom (Babićem). Sahrana se završila, a nas trojica krenusmo stazom ka izlazu, kada ugledasmo spomenik pokojnog direktora Gimnazije Dragoljuba Ljubičića. Mirko i ja podjosmo dalje, a Keša zastade na tren ugledavši na spomeniku, ispod male mermerne pločice „nešto šareno“. Onakav kakvim ga je Bog dao, radoznao, saže se, podiže to „nešto šareno“ i reče: „ E vidi čestitka za Novu godinu !!!! „ Zastadosmo i mi na tren: „Ma ajde bre Kešo....pusti to sad!“ On nastavi, okrenuvši je, poče da čita : „ Dragi naš druže direktore...i ako nisi više sa nama, želim ti i za ovu Novu godinu, sve najlepše....tvoja prof.....“ Ne treba ni opisivati kako smo se osećali dok je Keša čitao, u najmanju ruku „neobičnu“ novogodišnju čestitku. Nepristojni smeh, na groblju, nas je tako uhvatio da smo skoro trčeći pokušavali da se odmaknemo od Keše i sahrane na kojoj smo bili, ali Keša nije prestao, već je glasno nastavio.....“ E, a mogla je da da profesoru (čijoj smo sahrani prisustvovali!) da mu ponese...brže bi stiglo....!!!“....Ni sam ne znam kako smo izašli sa groblja, ali znam da sam od tada izbegavao Kešu na sličnim dogadjajima!
Sveta Mladenović- poznatiji pod nadimkom „Bata Flaja“, bio je profesor likovnog, ali pre svega slikar. Dobrodušni čikica (koji je tada imao godina koliko ja sada) pokušavao je da medju nama, djacima, takvim kakvim smo bili, prepozna talentovanu decu, da nas nauči da crtamo (slikamo), ili bar da zavolimo likovnu umetnost. Zanesen kao i svi pravi umetnici lagano je koračao hodnicima kragujevačke gimnazije, sa uvek blagim osmehom na licu. Činilo se da je i njemu, ali i nama najteže padalo ocenjivanje...Sa crtežima smo se još nekako i snalazili tako što je u svakom razredu postojalo bar nekoliko njih, talentovanijih, koji su svima donosili radove (portete, mtrvu prirodu....) ali kada je trebalo odgovarati teoriju tu nam spasa nije bilo. „Bata Flaja“ nam je uvek govorio šta ćemo raditi sledećeg časa, tako da smo znali da li će biti ispitivanje ili nešto drugo. Tako je jednoga dana došlo na red i ispitivanje – teorija! Naravno da niko od nas nije bio spreman. On je kao i uvek ušao lagano na čas, stavio dnevnik na katedru, izvadio svoje penkalo i taman kada se spremao da počne sa prozivanjem, ja sam sa još jednim drugom ušao u razred, noseći punu kofu vode!!! On nas je pogledao, pomalo zbunjeno...“Šta će Vam ta voda ?“ Spremno odgovorismo „Pa danas radimo akvarel!“ Pogledao nas je, malo zaćutao, a onda rekao: “ A da, akvarel.....pa da akvarel!“. Tada smo mislili da smo ga još jednom „nasankali“. Nismo naravno, on je bio pravi, dobar profesor!
Davnih sedamdesetih godina, u kragujevačkoj Gimnaziji, na kraju profesorske karijere bio je nadaleko čuveni profesor geografije Milan S.Karić, iz Lužnica (selo nadomak Kragujevca). Teško bih mogao sa ove distance da ocenim, kao njegov bivši djak, kakav je bio profesor? Znam samo da je za ocenu, kod njega, bilo jako važno da se zna njegovo srednje slovo, mesto odakle je....itd. Svoja predavanja je uglavnom čitao iz predmetnog udžbenika, a mi djaci smo bili obavezni da pored knjige imamo i crveno-plavu olovku, pola-pola. Elem dok nam je on čitao o rudnim bogatstvima Afrike mi djaci smo, za to vreme morali da pratimo predavanje tako što bi plavim podvlačili pročitano, a crvenim ono što je po mišljenju profesora bilo važno da se zapamti...Zbog toga su posebno bili na ceni već „podvučeni udžbenici“ nabavljeni od prošlih generacija, kako bi podvlačenje na času mogli samo da markiramo!
Elem tako se desilo, u jednom razredu, da je jedna koleginica zaboravila da ponese udžbenik, a prof.Milan S. Karić je već počeo čas. Da ne bi dobila jedinicu i bila izbačena, uz neopravdan izostanak, ona je uzela udžbenik za hemiju, ali da nesreća bude veća nije imala ni plavo crvenu olovku za podvlačenje teksta... Milan S. Karić je predavao (čitao) novu lekciju, a onda je noseći knjigu sa sobom pošao po razredu....Išao je tako išao, osmatrajući da li se podvlači sve što čita, sve dok nije došao do klupe u kojoj je ona sedela...! Zastao je...podigao naočare...pa potom uze njenu knjigu „Hemija“, ne verujući svojim očima.....“Kakva drskost, kakav bezobrazluk.....“ procedio je kroz usne, a zatim podiže knjigu, udari je po glavi i reče:“ Marš napolje sa časa......jesam ja rekao da se podvlači crvenom, a ne crnom olovkom.....!!!!“
Kao pasionirani sakupljač narodnih umotvorina, ali i svega što je moglo da obogati gimnazijsku zbirku ruda, minerala i raznoraznog kamenja, profesor Milan S Karić je koristio svaku priliku da sa djačkih eskurzija donese ponešto. Tako je neretko glasno uzvikivao „autobus STOOOOJ“, videvši neki kamen pored puta koji bi mu se učinio zanimljivim. Tako je jednom vozač umalo sleteo s puta, kad je on glasno viknuo „autobus stoooooj!!!!“.Njegovi djaci zbog toga rešiše da mu napakoste...Na nekoj od stanica on je kupio punu kesu groždja, koje je polako, puce, po puce, „tamanio“ ne nudeći nikoga. Lep sunčan dan ga je nekako omamio, te on na svom prvom sedištu iza vozača malo pridrema. To je iskoristilo nekoliko dežurnih spadala, koji su mu se prišunjali izvadivši mu groždje iz kese, umesto koga su stavili kamen, koji je stajao pored sedišta...Nakon nekog vremena prof Milan S Karić se probudi, pa onako mahinalno gurnu ruku u kesu da nastavi sa grickanjem groždja.....ali u njo nadje samo kamen!!!? Onako besan ustade i krete po autobusu pokušavajući da pronadje „kradljivca“ njegovog groždja. Većina djaka je galamila po običaju, dok je jedino neki nesrećni Bole, spavao duboko zavaljen na sedištu...Profesoru Milanu S Kariću se on učinio najsumnjivijim, misleći da ga tako folira, pa mu udari šamar, od čega Boletu odleteše naočare daleko nazad....Bole, ne kapirajući o čemu se radi, poskoči....dok je profesor besneo:“Gde je moje groždje, gde je moje groždje....da dovedeš roditelje u školu, čim se vratimo!!!“
Petar Petrović, profesor filozofije, sa nadimkom koji ne navodim ovom prilikom, bio je daleko najniži čovek u Gimnaziji. Djaci ga nisu voleli zbog nezgodnog predmeta koji je predavao, ali i zbog ćudljive naravi. Pričalo se, tada, da je u biblioteku redovno odlazio samo da uzme velike enciklopedijske knjige, kako bi ih stavio na vozačko sedište svoga „Zaporošca“ (rusko vozilo, nepoznato široj javnosti!), da bi se video kroz šoferšajbnu dok vozi! Poseban „pik“ je imao na visoke djake. Tako je sa mnom u razredu bio jedan dvometraš, košarkaš, koji je naravno znao za Perin odnos prema svima koji su bili preko 1,80 cm. Da ga Pera ne bi kinjio zbog visine, on reši da sedi na času filozofije u prvoj klupi do katedre, kako bi time „umanjio“ postojeću razliku. Počinje čas, zvono, Pera gasi cigaretu ispred vrata razreda, ulazi, mi svi ustajemo kako je i red, a on sa vrata baca dnevnik na katedru, što baš i nije bio dobar znak i reče „Sedite !“...A tada ugleda Dragana N...u prvoj klupi, pa ne skidajući pogled sa njega reče: „Jesam ja rekao sedite....“....“Pa ja sedim, profesore...“ promuca Dragan N. „Sediš ?.... Sediš jel......e pa sedećeš ti meni malo duže u ovoj godini...Evo tebi jedan, da naučiš da se profesoru ne odgovara....i ajd sad napolje sa časa!“
Kako je zaslužio tako se i pamti!
Svetolik Nikolić – „Sveta fazon....saksofon“ i verovatno profesor sa najviše nadimaka, bio je poznat kao „neženja“ i jedan od prvih vlasnika „tristaća“! Sa djacima se često sretao po mnogim kafanama, bircuzima, na korzou ili na bilijaru, sve dok se jednoga dana nije oženio. Bio je poznat po tome da je umeo da plati piće djacima, da sa njima i „zagine“, ali da u isto vreme kada mamuran dodje na čas počne propitivanje baš onih koji su sa njim bili prethodne noći, uz komentar: „Ne može da se bude dobar djak i da se banči...sedi, evo tebi keca iz fizike...a uostalom ni bilijar ne znaš da igraš!“, U svakom slučaju profesor koga mnoge generacije pamte.
Toma Ružić, (Rosa -Rosae, femininum) profesor latinskog, za koga niko nije mogao da utvrdi koliko ima godina, ubedljivo najstariji profesor u Gimnaziji i najvećim nosem, na čijoj veličini je neprekidno radio svakoga časa! Mi djaci smo bili ubedjeni da on niti vidi, niti čuje, a za pismeni zadatak je bilo dovoljno da mu se kupi list“ Politika“, stavi na katedru i onda krene prepisivanje. Naravno da su ocene koje bi nam doneo nakon pregleda uradjenih zadataka odražavale znanje latinskog koje smo imali....“ Ti jedan jer si prepisao od Ružice, i ti jedan jer si prepisao od Ružice....a ti Ružice četvorka, jer si im dala da prepišu....“ Ipak na kraju godine častio bi većinu, bar, sa prelaznom ocenom. Ako ni zbog čega,a ono bar zbog mnogih generacija kojima je predavao, zaslužuje vidno mesto u istoriji Gimnazije.
Dragoljub Milivojević – čiji je nadimak „Agrikola“ moja generacija nasledila, bio je jedan od najomraženijih profesora, kako zbog predmeta koji je predavao, matematika, tako i zbog vrlo konzervativnih stavova po mnogim pitanjima: šminkanje, farbanje kose, duga kosa kod muškaraca i sl. Ipak važio je za dobrog predavača i strašnog „ocenjivača“. Mnogi ga pamte kao nekoga ko im je zagorčao život. Bio je i ostao poznat po tome što je medju prvima, zajedno sa Svetom Nikolićem , kupio „zelenkastog tristaća“, koji se i dan danas, kao da je izašao iz fabrike, vidja na kragujevačkim ulicama. Važio je za profesora kod koga nijedna urgencija ne može da prodje...Priča se da se samo jedne godine dogodilo da nije bilo nikog na popravnom iz matematike, a samo zbog toga što je nastavničko veće, uprkos njegovom protivljenju, popravilo ocenu jednoj devojci, da bi bila odlična, nakon čega je on svima popravio ocene rekavši: „Pa svi djaci imaju roditelje...ali nemaju svi moćne roditelje!“. Ipak jedno „spadalo“ iz njegovog sela, Kića, koji je bio poznata javna ličnost i direktor, uspeo je da ga „potkupi“. Iz njihovog zajedničkog sela bila je jedna učenica kojoj je prof Milivojević predavao, ali i dao jedinicu. Njen otac srete tako Kiću jednoga dana, pa ga upita kako da reši taj problem:“Ne žalim ni prase, ni jagnje...!“ Kića mu reče da ona nastavi sa učenjem, a da će on prozboriti koju sa Milivojevićem, mada je unapred znao da sa njim o tome neće progovoriti ni reči. I tako dete selo, učilo, pa i popravilo ocenu, sasvim regularno, a njen otac misleći da je Kića „završio stvar“ upregne na ledja ispečeno prase pa Kići na vrata. Prošlo je par meseci od tada, sretne Kića profesora Milvojevića, pa ne izdrža da mu ne kaže: „ E baš ti hvala za ono prasence.....“ Reč po reč i Kića mu sve ispriča! Naravno bilo je kasno da se nešto promeni, ali je prof Milivojević otišao u selo, u kuću te učenice, našao njenog oca i rekao mu da je njegova ćerka popravila ocenu zato što je znala, a da je Kića prase dobio „džabe“.....“Neka, neka....neka je i džabe, nije meni žao za prase“, isprati ga promućurni domaćin, sumnjičavo vrteći glavom!
I za kraj ovog prisećanja na profesore, Gimnaziju...odabrao sam profesora hemije, Radoljuba Djurića - Čamija (Čamuga), koga su unazad mnoge generacije neformalno proglašavale za NAJ-IN PROFESORA! Prosto on je po svemu bio različit. Umeo je da uspostavi komunikaciju sa djacima, bio je duhovit i vrcav, pristupačan, a opet dovoljno na distanci. Pričao je sa nama o mnogim stvarima, umeo da posavetuje, da izadje u susret, hteo da pomogne...I danas kada se sretnemo ja ga zovem profesore, jer on to i jeste bio i ostao. Hemija nije bila predmet moga interesovanja, pa sam se tu samo provlačio, ali u trećoj, najkritičnijoj godini, zaključi on meni ocenu 2- !!! Zove ga direktor Ljubičić da ga pita šta to znači ili se radi o grešci, a on će: „Jedinicu ne mogu da mu zaključim, jer nešto zna, a za dvojku je to nedovoljno....!“ I tako sam ja jedini imao zaključeno 2-!!! Naravno da ga nisam zbog toga „proglasio“ NAJ-IN profesorom, jer to osećanje dele sa mnom mnoge generacije.
Ovo malo prisećanje samo je segment nečega velikog što se zove KRAGUJEVAČKA GIMNAZIJA! Profesori o kojima sam pisao predavali su u II smeni, tako da pretpostavljam da bi neko iz I smene pisao ili video stvari, nešto drugačije. Ja sam se potrudio da delimično otrgnem od zaborava one kojih više nema, ili one koji su danas u penziji!
Generacije koje dolaze ispisaće svoja sećanja.
Ipak, želim da spomenem, bar imenom, još neke od mojih profesora : Askica - Dragica Sretenović-srpski jezik, Stefan Ilić i Radiša Milošević – „Bembela“ (fizičko), Mića Milovanović-Mića „Ćelija“ i Miroslava Grujović (Biologija), Olga Živanović i Dragiša Ristić (istorija) Jugoslav Savić-JUS i Ivan Atanacković (tehničko), Olivera Gaković (muzika), Jelena Petrović (likovno), Milan Djokić (filozofija, psihologija), Dušanka ..ne sećam se prezimena- „Cuja“ (francuski), Branko Vasiljević-„Nemac“ (nemački), Djuretanović Vlada (predvojnička obuka), Vlada Stefanović, Dragoslav Stepanović-„Nikaragva“ (Geografija)......i verovatno još neko čije sam ime,bez posebnog razloga, trenutno smetnuo sa uma!
KRAGUJEVAČKA GIMNAZIJA PO SVEMU ZASLUŽUJE DALEKO VIŠE OD OVOG „BLIC“ SEĆANJA NA DAVNE DANE. NADAM SE DA ĆE JOJ SE SRBIJA BAR JEDNOM ODUŽITI ONAKO KAKO JE GIMNAZIJA ZADUŽILA SRBIJU !
Pozdrav svima koji su bili sa ove ili one strane katedre u
KRAGUJEVAČKOJ GIMNAZIJI!