Prošle godine mi se ubio prijatelj. Uspešan, profesionalno ostvaren, sa sjajnom porodicom, drag, društven, dobar prijatelj, čovek o kojem je moguće reći samo najbolje. Družili smo se i privatno i porodično i profesionalno. Uvek je bio raspoložen, druželjubiv, ekstrovertan, sasvim u skladu sa svojom profesijom koja zahteva umetničko oblikovanje velike grupe tako da sve funkcioniše kao celina a da se pojedincima ne ubije individualnost. I u poslu i u druženju posle posla bio je u centru pažnje, duhovit, ekspresivan, veseo.
A kad je bio sam sa sobom ili u krugu porodice nije bio ništa od toga. Preko deset godina bolovao je od depresije a poslednjih godina imao je izražene suicidalne tendencije koje je manifestovao samo u uskom krugu. Mi prijatelji znali smo da se leči od depresije iako nismo znali koliko je ozbiljna. On to nije pominjao a ni uži krug nas koji smo bili bliski nismo sa njim nikada pokretali tu temu. Uglavnom bismo o tome povremeno čuli od njegove žene ali i to se svodilo na to da je depresivan i da se leči, bez mnogo detalja.
Ubio se dvadeset dana nakon našeg poslednjeg susreta. Videli smo se nekoliko puta tokom jedne nedelje u kojoj je imao dva velika profesionalna uspeha, prvo uspešnim ostvarenjem velikog međunarodnog projekta koji je pripremao cele godine a nakon toga i objavom da je dobio značajnu profesionalnu nagradu. Te nedelje jedno smo veče proveli u velikom društvu ljudi iz njegove branše kojima je bio vođa i uzor, jedno nas 4 sa porodicama i jednom smo nas trojica prijatelja sedeli sami, u kafani u kojoj nam je domaćin stari prijatelj i gde se osećamo kao kod kuće. I ništa nije ukazivalo na to da će se ubiti, baš kao ni prethodno viđenje kad smo učetvoro tokom ručka na Dunavu pravili plan za vinsku turu po Baranji u kasnu jesen.
Nekoliko dana nakon našeg poslednjeg viđenja - u kojem je meni izgledao savršeno normalno, veselo, zdravo - primljen je u bolnicu sa teškom depresijom. Njegova žena kaže da je bio izrazito beživotan i očigledno suicidalan. Na lečenju je proveo desetak dana a onda su ga poslali kući na vikend. Žena je odmah kontaktirala lekara i rekla mu da ona ne primećuje nikakvo poboljšanje, da se njoj i dalje čini suicidalnim ali psihijatar je ubeđivao da oni znaju svoj posao i da će pacijentu prijati vikend sa porodicom.
Iskusna i oprezna, žena je mobilisala decu, zrele, dobre i vaspitane starije tinejdžere, koja su znala od čega im otac boluje. Neko od njih troje trebalo je da uvek bude uz njega, za svaki slučaj.
U jednom trenutku u nedelju iza ručka ostao je nakratko sam, na nekoliko sekundi dok je kći otišla po čašu vode. Zatrčao se na balkon i skočio.
I ne prestajem da se pitam šta smo mogli da uradimo, šta je ko trebalo da uradi, šta ko jeste a šta nije uradio. I kako to da niko od najbližih prijatelja, koji smo nakon njegove smrti više puta razgovarali o svemu, nije shvatio koliko je njegova depresija ozbiljna iako smo znali da od nje boluje.
Imam još jednog vrlo bliskog prijatelja koji se godinama leči od depresije i sad sam i za njega zabrinut. I ne znam šta neko sa strane može da uradi i kako da pomogne.