Danijel Žeželj, CITY OF DREAM
Na prvu bi se dalo pomisliti da će ovdje biti riječi o tehnici sviranja bubnjeva četkicama, što džez bubnjari često upražnjavaju, no, nije o tome ovaj tekst. Mada ima tu i džeza i ritma, a boja najviše.
Muzika je nesporno najapstraktnija od svih umjetnosti. Nevidljiva, tajnovita u svom prostornom manifestovanju, vazdušasta baš kao i vazduh kroz čije se vibriracije prenosi. Zato nije ni čudo što je ona bila ideja vodilja slikarima koji su bili pioniri moderne apstrakne umjetnosti.
Zajedno sa nizom novih slikarskih pravaca s početka XX vijeka, koji su donosili radikalan otklon od tradicionalnog slikarstva, ako je tako nešto uopšte i moguće, jer što reče Euhenio Dors, španski eseista, filozof i kritičar umjetnosti – Sve što nije tradicija jest plagijat, na likovnoj sceni Evrope pojavljuje se i apstraktno slikarstvo.
Za prvo apstrakno likovno dijelo smatra se akvarel kojeg je Vasilij Kandinski naslikao 1910. inspirisan efektom kojeg je refleksija drveća od otvoreno prozorsko staklo stvarala na jednom njegovom platnu. Bio je to klasični Eureka momenat.
Razvijajući svoj apstraktni izražaj Kandinski je u njemu sve više pronalazio sinestetičke paralele sa strukturom muzičkih kompozicija. Svoja platna često je naslovljavao sa Kompozicija br. taj i taj.
Fuga
Kompozicija X
Čak je i načine stvaranja, u zavisnosti od temperamenta i dinamike nastajanja dijela, klasifikovao prema kategorijama karakterističnim za komponovanje muzičkih dijela – improvizacija, impresija, kompozicija.
Svoja najzahtjevnija i najveća platna često je zamišljao kao Simfonije boja, na kojima je svaka boja imala ulogu instrumenta u orkestru: forma – tipka klavira, prodorno žuto – visoki tonovi trube, svijetlo plavo – flauta, tamno plavo – violončelo, duboko plavo – zvuk kontrabasa, duboko, svečano plavo – zvuk orgulje.
U kasnijim fazama Kandinski je evoluirao kroz fazu geometrizovane apstrakcije, folklorno-arabesknih motiva, organskih formi, ali je uvijek ostajao vjeran klasičnim estetskim idealima i harmoniji.
Tempered Elan, posljednja slika V. Kandinskog
Vasilijev prijatelj i kolega Paul Klee, koji je zajedno sa njim bio predavač u čuvenoj umjetničkoj školi Bauhaus, ne samo da je rođen u muzičkoj porodici (otac učitelj muzike, majka pjevačica), već je i sam svirao više instrumenata, violinu, klavir...
Kleov put ka pronalaženju sopstvenog likovnog izraza bio je dug, širok i temeljan. Svojim velikim očima on je prosto upijao svijet oko sebe, njegove obrise, pojavne oblike, boje. Učio je, u različitim fazama svog života, i od Pikasa, Kandinskog, Delania... Al' uvijek je ostajao nepogriješivo svoj.
U razdoblju svog interesovanja za apstrakciju i harmonijske odnose boja, izradio je nebrojeno mnogo akvarela i ulja, izdjeljenih u ortogonalna, gotovo šahovski poređana polja ispunjena različitim bojama.
Ne koristeći liniju ni crtež koristio je boje kao fundamentalne i autonomne elemente slike koji su u stanju sami da iznesu kompletnu priču, ili je pak odsviraju.
Pojedina djela je radio u maniru tipičnom za slaganje muzičkih paterna, ritma, različitih melodijskih pasaža. Nanosio je slojeve jedne preko drugih, ukrštajući ih i slagajući, sve dok ne bi postao zadovoljan postignutom kompozicijom valera.
Njegova studioznost i gotovo inžinjerska analitičnost u pristupu stvaranju prosto je nespojiva sa bajkovitim i razbarušenim, infatilno magičnim, lirsko suptilnim platnima koje je ostavio za sobom. Preko 9000 radova u različitim medijima i tehnikama.
Ako su Kandinski i Kle bili zaokupljeni harmonijskim odnosima kolorističkih aražmana, Pit Modrijan je akcenat stavio na ritam. Praveći otklon od svoh najprepoznatljivijeg manira sa platnima izdjeljenim jakom i tehnički ravnom crnom linijom u ortogonalna polja, obojena osnovnim bojama (crvenom, plavom, žutom), tokom 40-tih godina on radi seriju slika daleko razigranije forme pod zajedničkim nazivom Boogie-Woogie. Uz ta platna moglo se, naprosto, plesati...
U vrijeme kada se tek začinjalao apstraktno slikarstvo, 1911. rođen je Romare Bearden, Afro-Američki slikar, pisac i muzičar. Njegovo stvaralaštvo bilo je duboko ukorjenjeno u kulturi američke afro zajednice, inspirisano jazz muzikom i jakim ritmovima.
Razapet između figuracije i apstrakcije, često u konfliktu sa aktuelnim art trendovima, aktivno angažaovan u civilnom pokretu 60-tih, Berden je tražio likovni izraz koji bi mu omogućio fokusiranje na teme koje su ga istinski zaokupljale. Kombinujući svoje klasično obrazovanje, religijsku tradiciju američkih crnaca, mitologiju, muziku i urbanu svakodnevnicu, za sobom je ostavio opus koji je po senzibilitetu ujedno i (afro) američki i univerzalan.
Return of The Prodigal Son
Često se koristio kolažnom tehnikom da prikaže dinamizam i ritmičnost jazz-a, ali i fragmentarnost i društvenu dezintegrisanost modernog čovjeka.
Iz sebe je između mnogih radova različite tematike i tehnike ostavio jednu on najraskošnijih posveta jazz muzici.