Literatura

OLIVER I JA

docsumann RSS / 02.06.2016. u 21:53

gost autor: drzurin otac

Roda.jpg

 

Stojim nasrijed dvorišta  koje je posuto pijeskom da se ne bi kupilo blato, i koje je sa svih strana ogradjeno visokim zidom od ćerpiča, jer je kuća nekada bila turska...

Izvan zida dvorišta vide se samo topole i poneka trepetljika baš kao što je ona sa presječenim vrhom na kome se vidi rodino gnijezdo i roda koja u njemu upravo raščešljava svoje perje!

Moj bratanić, petogodišnji Oliver kojega skraćeno  zovem „Oli“, i koji me ne vidi, zanesen igrom, miluje bijelo prasence što leži uza zid kuće. Oliver ga češka i nešto mu priča. Još nisam nagluv, ali mu ne mogu  pohvatati sve riječi. Ne stižem, jer je Oli instinktivno osjetio moje prisustvo i odmah potrčao prema meni. Stigao je na korak-dva i kao ukopan ostao da stoji na toj udaljenosti.

U tom trenutku jedna od kokošaka prođe pokraj nas i stiže do drvenog korita  u kome se daje hrana svinjama. Zakrenu  usput nekoliko puta glavom, a onda se usredsredi na kljucanje po unutrašnjosti praznog  korita. Uto se iz pravca ambara bešumno i takoreći nečujno kraj korita iz leta spusti  i jedna crna, mršuljava čavka, ali kada se na tlu malo pribra i u hodu posloži svoja krila, na ledjima joj opazih i sivo perje.

Kokoška je za to vrijeme nezainteresirano kljucala i ne primjećujući čavkino prisustvo, sve dok se najednom  njezin vrat strijelovitom brzinom ne presamiti preko ruba korite i dok si dlanom o dlan ne čerupnu čavku da je ova sekundu ili dvije iza toga ostala da visi u njenom kljunu!

Iskoprca se nekako na kraju.

Oliver, koji još nije bio zatvorio usta od osmijeha, već me je pitao:

-Vide li, čičo, kako naša kokoška čerupnu čavku?

-Vidjeh, Oli!

-Golem junak je ova naša kokoška,  istina li je?

-Da. Velika je ona junačina!

-A ti, čičo,  jesi li i ti velika junačina...?!

-Pa, baš i ne mislim da sam  veliki junak – odgovorih mu.

-Ooo, znači malecni junak! – zabrinuto  zaključi  i počeša se po glavi.

Stavih ga u nepriliku. Morao sam se vaditi iz takvog položaja iako je bilo očigledno da je  isuviše kasno. Jedino što mi je u tom trenutku padalo na pamet  bila je pomisao da ga upitam  je li i on junak. Pobojah se, medjutim, da će mu to biti slaba utjeha, pa se u nastavku samo besciljno zagledah u rodu na gnijezdu, a Oliver – nikako ne želeći da nam se razgovor prekine – brzo mi reče kako je i ta roda njihova!

-A zbog čega onda ima gnijezdo u dvorištu Uroša Guljaka...?

-Ono je Canetova kuća, nije Guljakova ...

-Pa dobro, svejedno, ali... -  htjedoh reći kako ipak nije u njihovom dvorištu.

-Ma ja sam je  jedanput – veli mi on -  dotjeravao ovamo, ali ona nije htjela da predje...

-A kako si je dotjeravao?

- Gore, sa vrha zida! Sve sam ovako mahao rukama da sidje iz gnijezda , a onda sam pao  sa zida  na jedno suvo drvce baš na kost od kičme!

-Auh! Pa jesi li se puno povrijedio? Je li te boljelo?

-Plakao sam i onda me je čula baba. Dotrčala je i poljubila me u rbetnjaču i više nisam plakao. Još sam samo malo izgreban!

- Od onog suhog drvceta, je li?

-Ma od njega, pička mu majčina! – odgovori mi Oli uz stidljivi osmijeh bojeći se da ga možda neću ukoriti zbog psovke.

Kada ga ugledah  onako osmjehnutog, sve i da sam to htio, nikako ga nisam mogao ukoriti. Umjesto toga, ponovo sam bespotrebno  pogledom švenkovao oko dvorišta, promatrao Guljačke kuće i mislio na Turke koji su u njima živjeli i davno, davno se iz njih iselili...

I koliko je samo  ljepote i bezrazložne tuge bilo u tim mojim pogledima, i koliko li  je sve oko mene bilo i razložno i sve na svom mjestu da mi je dolazilo da samog sebe otjeram u ono što malo čas izgovori Oliver...

Nažalost, jedan od Guljaka više nije bio živ. Bio je živ samo brat mu Uroš zvani „Urke“. On nas je, izgleda,i sve vrijeme slušao kako razgovaramo a da mi to nismo ni primjetili...

-Eh, bre, Sande, ti li si to? Ne mogah da te poznam, ako mi veruješ? – čuh Uroša i nesvjesno se trgoh uzvrativši mu:

-Vjerujem ti, Uroše! Ja sam. Zdravo! Kako si mi ti?

-Došao si da malo vidiš majku i brata? – nastavljao je Uroš kao za sebe potvrdjujući razlog mog dolaska i ispuštajući pri tom kroz širom otvorena usta male oblačiće pare skupa sa  riječima – toliko sam ga dobro mogao vidjeti..

-Pa i bilo je više vrijeme, čika Uroše! – rekoh mu.

-Ako, ako!...A, kako je tamo na moru? – upita me poslije sasvim kratke stanke iza onoga „ako, ako“!

Opet se nadjoh u neprilici i zamalo  mu ne rekoh:  „Ama, svakako...!“, ali  me stid nadvlada i samo spustih pogled.

Oduze mi to mnogo vremena.

Oliver je strpljivo čekao da završimo razgovor. Čekao, neprestano me odozdo gledajući sve dok se moj pogled nije spustio na njegovo tjeme obraslo crnom gustom kosom i na onaj bjeličasti svrtak u središtu tjemena.

Oli je u tom času nešto mozgao i bio posve ozbiljan u licu. Pare bih bio dao da sam mogao znati o čemu razmišlja. Ta mi misao dobrododje, te ga iste sekunde  glasno upitah: - Oli, voliš li ti pare?

-Volim, čičo! – odgovori mi on ko iz topa.

-E pa, kada voliš, evo sada će tebi striko dati nešto malo para!

Zavukoh ruku u džep i iz njega izvukoh svu sitninu koju sam imao. Oliver je već bio ispružio obje ruke kao da ću u njih sručiti čitavo bogatstvo. Ništa, medjutim, od toga. Oli je ipak bio zadovoljan, jer je sve vrijeme ćuteći primao novac i samo malčice glasnije i ubrzanije disao.

Posmatrajući ga, pomislih kako će on i kada odraste strahovito mnogo voljeti novac! Pomislih pa se nasmijah, a on i to primjeti i dočeka me novim pitanjem: -A zbog čega se ti, čičo, sada smeješ?

Nisam znao šta da mu odgovorim, već ga kao krivac koji ispašta zbog svojih ranijih grijehova ćutke prihvatih za ruku i povedoh  prema čardačiću.

Nadjosmo se i na betonskom platou kod čardačića.  Na tom se mjestu Oliverova ruka sama odvoji od moje. Ugledah ga kako trčeći ode prema spavaćoj sobi, najvjerovatnije da bi u njoj sakrio dobijene pare. Sami dragi Bog je mogao znati gdje će ih sakriti, ali je bilo  posve sigurno da će ih dobro sakriti. U to nije trebalo sumnjati!

Otišao je od mene i ostavio me samog  na nekoj tronožnoj stolici napravljenoj od topolove daske iscijela. Sjedoh na nju kao neki ostarjeli aga, beg ili nedajbože paša, a sunce toliko prigrija da su mi se vijeđe znojile.

Odsjedih na stolici čitavu jednu vječnost!

Mnoge misli preturih preko glave, ali niti jedna od njih ne bješe pametna.

Prodjoše, učini mi se,  čitave godine i desetljeća a da ja  ne postadoh niti gori niti bolji, već  sve jednako u nekakvoj stisci i tjeskobi...

Oliver je za to vrijeme rastao i narastao i dospio do u doba pravog momčine! Diplomirao ekonomiju, pa onda po nekim seminarima, i ovamo i onamo, i, na kraju – pravac Amerika!

Kako, kada – ne pitaj! Otišlo dijete za boljim životom. Čak i video-kasetu poslao , a na snimku kasete, uz njega,  i bucmasto , plavo, čak skroz plavo dijete...

Gledajući snimak  očekujem da doživim atmosferu Juga Amerike – da ona bude kao u priči „Sušni septembar“ od Viljema Foknera... Čekam kada će se u kadru pojavi brijačnica u kojoj se bez ikakvog efekta rashlađivanja neprestano okreće starinski ventilator dok se  bijeli momci upravo pripremaju da linčuju Crnca...

Ništa od toga. Ništa i od svega ostalog, a ja isti onaj pređašnji,  ili mi se makar samo tako čini!

A  Urke umro još prije petnaest godina!

U dvorištu pred kućom hodaju dva prasenceta: jedno manje, a drugo skroz veće! Prolaze po mraku, jedu u blatu bačene štapiće “Soko-štark”,  uvijek su skupa, i idu kao neka mala banda!

I gnijezdo u vrhu sada već odavno  osušene trepetljike prazno i zauvijek napušteno. Pa da onda čovjek ne kaže  kako  je sve to prava tuga, ili , pak, da bude toliko slijep kod očiju pa da ne vidi da je tako?!

A ono, nije samo da je tako,  već je itekako tako, i  čista je sreća što nije i mnogo gore...!

Podigoh se najzad sa one stolice. Uhvatih samog sebe za ruku i povedoh se u pravcu spavaće sobe, ali ne  da bih u njoj tražio pare koje je nekada davno sakrio Oliver, nego  da bih usput sebe učlanio u neku od sekti koje propovijedaju i zagovaraju zagrobni život, i koje iscijeljuju starost  čudotvornim travama koje imaju halucinogena djejstva... Htjedoh istovremeno biti beračem gljiva i zapućivati se onako iz čista mira  na nekakve stranputice....Prizivah u pomoć i  tobožnje čudesne  „vremenske kapije“ kroz čija je   vrata  trebalo da prodjem  a da mi pri tom ni dlaka sa glave  ne pofali!!!

Uzdah  se uza sve to i u svoj besprijekorni i stoprocentni razum s kojim nikoga i ništa nisam zarezivao sve vrijeme želeći nalikovati nekom   arapskom harafišu/osobenjaku, i uto već  zaboravih šta sam ono  prije toga želio...?!

Zaboravih, a svega se sjećam kao da je juče bilo!

Tako mi je i trebalo.

Udjoh najzad u spavaću. Zatvorih vrata iza sebe i na zidu kraj vrata ugledah ikonu na kojoj je pisalo:“Sveti Đordje ja podbiva aždajata“...

Zagledah se malo duže u nju, kada me iznenada nešto štrecnu. Probode me oštra bol i ja se, koliko sam dug i širok, stropoštah na pod. Sve mi se zacrni pred očima. Samom sebi sam ličio na prenatovarenog magarca koji se skljokao pod teretom i koji nikada više neće ustati!

Sila vremena prolazi, a meni nikako da lakne. Boli me, sve me steglo i jedva mogu disati. Toliko me boli, da mi svjetlaci iskaču iz očiju. Pokušavam nekoga dozvati, ali nema nikoga. Ili ga nema, ili mu se ne dolazi! Može mu se izgleda tako, te ga ja i ne očekujem mnogo. Uskoro ga, medjutim, ponovo dozivam. Molim ga  da  dodje i da  što prije spasi  ono  što se još spasiti dade! Da skine teret s mojih ledja! No  njemu se izgleda   ne prolazi kroz one moje „vremenske kapije“... Samo mi se izdaleka smijulji  i zlurado me zapitkuje kome sam pa to  ja pomagao?!...  I ne samo da zapitkuje, već  po svaku cijenu želi čuti moj potvrdni odgovor kako  uistini nikada i nikome  ništa pomogao nisam!!!

To me je posve dotuklo, ali ne i porazilo. U posljednjem trenutku opet dozivam i Svetog Đordja sa zida, molim ga: - Đole, daj ti pomozi, ako si pobogu brat!?...

Sveti Đordje samo nešto mrmlja iznad svoje  sijede brade i kao da mi kaže kako on u startu ne razgovara sa nevjernicima...

Dižem ruke i od njega.

Ubrzo uvidjam  i da je i sve drugo odbjeglo od mene. Ostala samo tama i  potpuna pustoš u kojoj sam sebi ukazujem pomoć. Ali, i dok to činim, onaj predjašnji nikako da me ostavi na miru. Onakvom nikakvom, predlaže mi da mu taksativno nabrojim sve svoje mane i vrline,  kako bi on poslije toga  samo podvukao žutu crtu!!!

Slušao sam ga neko vrijeme dajući mu znak očima da se urazumi, sve dok mu najzad isto ko i Oliver  onom suhom drvcetu nisam naglas  jebao  mater!

Tako sam i  spasio  svoju dušu!

 

Djenovići, u novembru 2003.godine.

 

 

Tagovi



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vera.nolan2 vera.nolan2 12:27 03.06.2016

SVET KAO naša nemoćna Volja I PREDSTAVA

ili - sve je maja, koprena ... iluzija ...

" Jednog dana, moj Jamele
ugledaćeš zlatna vrata
i poći ćeš prema njima
sporim hodom starog klatna.

I hodaćeš dugo dugo
kroz svet senki i svet sanja
u ponoći sve što nađeš
rasteraće svetlost danja.

Staro klatno vreme meri
i odmiče zlatne dveri.
Na tom putu ko' prašina sve je
putovaćeš bez prestanka
moj Jamele, moj Jamele. "

F.D.
vera.nolan2 vera.nolan2 12:38 03.06.2016

drzurinom ocu

a i sebi ... biće da je uzrok uzdaha i u tome što
" Sila vremena prolazi " ...

vera.nolan2 vera.nolan2 10:32 08.06.2016

mirelarado,

sigurna sam, neće zameriti !
Citiram njenu ocenu Vaših priča, u jednoj rečenici suštinski - sve rečeno !

" Др Зурин отац тако пише да ти преостаје само да прочиташ, препоручиш и ћутиш. Уз неку музику."
mirelarado mirelarado 22:20 08.06.2016

Re: mirelarado,

Не само да нећу замерити, него ћу додати још једног Арсена:

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana