Ključ unapređenja poslovne klime je u pravosuđu. Zato je nepristrasno i principijelno pravosuđe prava reforma koja će Srbiju zaista učiniti privlačnom za investiranje. To posebno važi za poslovne sporove, koji se doživljavaju kao Ahilova peta sudskog sistema.
Ovako je otprilike glasio jedan od komentara na moj prethodni blog i samo mogu reći da konstatacija ne može biti tačnija. A naročito je to važno jer postaje prepreka bržem privrednom rastu i otvaranju novih radnih mesta.
Da vam dam primer jednog slučaja koji je u toku. Strana i srpska firma potpisale su ugovor o zajedničkom poslu. Međutim, nakon nekog vremena uvideli su da to baš i nije tako dobar posao pa su sporazumno poništile ugovor. Do sada je išlo sve kako valja. Kao privatni investitori oni imaju pravo da odlučuju šta je za njih dobro a šta ne. Ali, srpske poreske vlasti nisu tako mislile pa su stranoj kompaniji poslale račun da plati porez na dodatu vrednost (PDV). Strani investitor se pobunio i pokrenuo spor pred sudom. Sud je utvrdio da ugovor ništavan. Poreznici su se žalili Upravnom sudu koji je presudio da strana firma mora da plati PDV. Na - ništa. Slučaj je još u toku. Ali mislite li da to ima ikakvog smisla i ohrabruje li to investitore?
Grupa mojih kolega koja radi na publikaciji „Uslovi poslovanja" (Doing Business) nedavno je posetila Srbiju i srela se sa oko 40-tak ljudi kako bi bolje razumeli šta suštinski problem činjenice da Srbija nije bolje rangirana na toj listi. U vrhu primedbi našao se način rada Privrednog suda: ima previše nerešenih slučajeva, izbor sudija koji rade na pojedinim slučajevima nije transparentna, prisutna je korupcija, manipuliše se samim postupkom, veliki je broj neosnovanih prekida suđenja i niko ne zna koliko će proces trajati. Mada se deo ovih primedbi odnosi na mali kapacitet suda da radi kao i na nizak stepen razumevanja privrednog prava, puno je optužbi za korupciju.
Kolege blogeri su se žalili da se tu ništa ne može promeniti jer su „ljudi politički postavljeni, pa ne mogu biti nepristrasni i pošteni". Ima tu istine ali ima i načina da se to promeni.
Recimo, sudije može birati komisija u kojoj su predstavnici raznih partija i predstavnici raznih organizacija civilnog društva. Onda se mogu uvesti zajednički standardi za rad i praćenje rada sudija u odnosu na te standarde. Dva agilna predsednika Osnovnog suda u Vršcu uveli su nešto slično. Predsednici su koristili statistiku samog suda da bi pratili nedeljni i mesečni rad sudija, poredeći broj slučajeva koje reše i odnos broja starih i novih slučajeva koje rešavaju. Za godinu dana je broj nerešenih starih slučajeva smanjen za tri puta! Drugi primer je iz Slovačke: zbog brojnih optužbi za korupciju tamo su krajem devedesetih godina prošlog veka uveli praksu po kojoj je kompjuter nasumce odabirao koji će slučaj ići kom sudiji što se pokazalo sjajnim.
Može se uvesti i obaveza da sudovi dostavljaju izveštaje o postignutim rezultatima pa se rad sudova (i sudija) može rangirati na osnovu toga.
Ima rešenja. Pitanje je ima li volje da se ona primene. Na dobrobit svih građana Srbije.
E, da ne zaboravim: Srbija ima 39 sudija na 100.000 stanovnika dok je prosek u Evropskoj uniji (EU) 21,5 sudija na 100.000 stanovnika. Osim toga, sudije u Srbiji u proseku primaju manje od pola broja novih slučajeva nego njihove kolege u zemljama članicama EU.