Budućnost

Zbeg I

jednatanja RSS / 15.06.2016. u 14:30

1943. godina.  Zima.  Dubok sneg celac, zatrpao sve puteve, staze i putiće u severnoj Lici i poravnao belinom.  Rat se ne zaustavlja.  Traje skoro više od 2 godine.  Ne nazire mu se kraj.

Rodio sam se te 1943.godine, početkom januara.  U sred zime i ratnog haosa.  Nepuna dva meseca, pre nego je krenula ofanziva na severnu Liku.

Moje selo Ćuić Krčevina i okolna srpska sela, našla su se na udaru ofanzive sa severa.  Narod je, ko zna koji već put, krenuo u zbegove, primičući se gustim šumama i neprohodnim vrletima.  Grabili su najnužnije iz kuće, bitno za minimum održavanja života i pravac šume i planine kako bi se spasila živa glava i nejač.  Retki su uspeli da povedu i kravu.  Mala nejačka deca posebno su otežavala kretanje kolone.  Zbeg takve teško prihvata, jer privlače pažnju neprijatelja. 

Žitelji moga sela opredelili su se da se sklanjaju za vrletnu i nepristupačnu planinu Plješavicu, udaljenu 2-3 kilometra od sela.  Zbog njene negostoljubivosti, tamo su i domaće ustaše, retko i nerado zalazile. I krenula je kolona nevoljnika prema divljoj Plješavici, usporeno, bauljajući u dubokom snegu, uporno tražeći i očekujući spas.  Malo ko u koloni razmišlja o daljoj budućnosti.  Hita se da se spasi živa glava od krvničkog noža.  Pobeći i skolniti se što dublje u spasonosnu šumu jedini je cilj.  Sneg uporno veje, a vetar zasipa tragove, bar neko dobro.  Pucnjava odjekuje sa svih strana.  Ustaše nadiru.  Dopiru jauci i vriska iz daleka onih koji nisu uspeli da umaknu.  Ovo dodatno povećava strah i očaj.  Panika postepeno ovladava. 

U nevoljnoj koloni je i moja majka Milka.  Vodi sa sobom kravu Plavušku radi mleka za decu, neki manji kotao, jedan prekrivač zvani biljac i perjani jastuk da prekrije mene.  Ponešto od svega natovarila je na kravu.  Vodi i dve moje starije sestre, Božicu, 5 godina staru, i Danicu od 3.5 godine.  Imao sam tada samo nešto više od mesec dana.  Nosila me je u naručju.  Usput je vukla za povodac kravu i devojčice.

Sa majkom je pošla i gluvonema očeva tetka Evica, koju su svi u selu zbog tog nedostatka zvali Njemica.  Bila je neobuzdana, svojeglava, eksplozivna, počesto i nasilna.  Našoj majci teško je bilo sa njom.  Kad podivlja, retko ko je mogao obuzdati.  Samo otac.  Gluvonemost je stekla kao dete u vreme Prvog svetskog rata kada je preležala zarazni tifus.  Ostala je uz našeg oca, a najveću brigu o njoj vodila je majka.

Kolona je ubrzavala kroz sneg.  Majka sa povorkom, teško je mogla pratiti ostale.  Nakon otprilike kilometar i po od sela, majka je odlučila da skrene sa nama u obližnju šumu.  Svratila je sa glavne prtine prema Dragi Gojkovoj, u gusto šipražije zvano Dražica Vukadinovića, pa poviše Vrelca.

Komšinica Milka Bogdina, sa troje dece, Dušan-Duda, 8 godina, Draga, 4 godine, Dušanka-Duka, 3 godine, takođe se otežano kretala i mukotrpno pratila kolonu.  Kada je primetila kako je naša majka skrenula sa glavnog pravca u stranu, bez reči je gurnula svoje dve ćerke Dušanku i Dragu prema majci.  Bez suvišne priče, zgrabila je sina Dušana za ruku, i sad već bržim korakom nastavila da prati kolonu, naizgled nehajući šta će se desiti sa njenim ćerkama.

Sa petoro dece, Njemicom i kravom krenula je naša majka, neizvesne sudbine, ka obližnjem šumarku u Dražici.  Nedaleko od šipražja, u podnožju na maloj čistini, nalazio se izvor čiste vode zvani Vrelac.  Gazeći mukotrpno kroz dubok sneg, smestila se u šumi na malu zaravan.  Počistila je ovlaš okolni sneg, založila vatru i krenula da kuva palentu.  Najstariju Božicu, poslala je sa loncem na Vrelac, da donese čistu vodu.  Starija deca su bila zaplašena ali mirna i poslušna.  Kada bih se oglasio plačem, odmah bi mi strpala sisu u usta da me ućutka.  Oskudne pelene ispirala je u potoku, a iza toga ih prokuvavala u loncu, i uz vatru, na granju sušila.  Krava Plavuška, dobra, poslušna i ćutljiva, sve je merkala svojim krupnim, nevinim i vlažnim očima kao da shvata udes i nevolju, brstila okolne bukove grančice i pupoljke koje je mogla svojim velikim, vlažnim i gibkim jezikom da dohvati.  Glavna kolona izbeglih prema planini odavno je zašla ka Plješivici.  Iz daljine, odjekuje pucnjava, a primiče se sve jasnije i bliže.  Čuju se i daleki i nerazgovetni glasovi, vika i poneke histerične psovke.  Jasno je da se približavaju ustaše. Da li će nas otkriti i pronaći?  Pitanje je života. 

Domaće ustaše su uglavnom iz susednog sela Prijeboj i obližnih hrvatskih sela.  Poznavali su teren i šume, i nepogrešivo znali sve zabiti, vrtače i jaruge, gde bi se mogli skrivati izbegli seljani.

Za tu svrhu ustaše su formirale tzv. trupove od 3-5 ljudi.  Oni su bili operativni, brzi i tako su češljali sva moguća skrovišta izbeglih, pronalazili nepogrešivo mesta gde se krio narod.  Jedan takav trup, pronašao je majku u snegu, sa petoro dece, Njemicom i kravom.  Kuvala je palentu.  Nekoliko njih upalo je sa strmine i sa uperenim puškama na gotovs, galamom, drekom uz reske i besomučne povike:

-Ruke u vis!

Majka sleđena.  Više u strahu za petoro dece no za sebe.  Svesna je da su ustaše, većina njih, nemilosrdni prema Srbima.  Jedino se Njemica ne plaši, i ne može da shvati okolnosti niti opasnost koja preti.  Čak se, reklo bi se, i zabavlja.

Jedan od ustaša osorno pita majku:

-A đe ti je muž?

Ona sva pretrnula, snašla se i ponizno odgovori:

-U zarobljeništvu, gospodine, u Njemačkoj!

Naš otac nije služio Kraljevu vojsku zbog ravnih tabana, te nije ni mogao biti zarobljen kao vojnik bivše kraljeve vojske niti se naći u Nemačkoj.  On se tada i od početka 1942. godine nalazio i borio u partizanima.  Majka je ovu činjenicu morala da prikrije, što skoro nikad nije činila u normalnim okolnostima, kako bi sačuvala naše glave.

Drugi ustaša je naglo strgnuo perjani jastuk sa mene, uz vriskavo pitanje upućeno majci:

-Šta ti je ovo!?

Majka, šireći nemoćno ruke, skrušeno i preplašeno odgovara: 

-Dijete, gospodine.

Ustaša dalje ne pita ništa.

A onda se desilo!

Treći ustaša zgrabi u ruku pokrivač zvani biljac, otkan od ovčije pređe.  Njemica, ko oparena skoči, uhvati drugi kraj pokrivača i poče da ga otima od ustaše.

Majka u očajanju, sleđena i zanemela, ništa ne može.  Nasta natezanje Njemice i vojnika.  Ona jaka i uporna, ne da pokrivač.  Ustaša od srama i besa, odjednom pusti, skide pušku sa ramena, a cev uperi ka Njemici.  Ona ništa.  Ne shvata opasnost. Zadovoljno gunđa i galami svojim nemuštim i nerazumljivim jezikom, što je "spasla" pokrivač.  Prosto uživa, srećna, u svojoj nakaznoj pobedi.  Vojnik, na neki način ponižen od maloumne osobe, a majka, nemoćna da bilo šta učini ili popravi.

Moje starije sestre, Božica i Danica, ponešto shvataju ali ćute prestravljene.  Isto tako i male, odbačene ćerke komšinice Milke.  Ustaša se izmiče sa uperenom puškom, i očigledno u dilemi da li da puca u ovu "ludaču" ili ne.  Konačno odustaje i gnevan procedi kroz zube pretnju, ali donekle i opravdanje za sebe:

-E, da si omladinka ili skojevka ne bi dalje!

Spušta pušku, a trup odlazi i udaljava se bez reči. Majka u čudu i neverici.  Svi ćute.  Preživeli nemoguću situaciju. Nisu sigurni da li će se trup povratiti pa ih dokrajčiti.  Majka nastavlja da kuva palentu na slaboj vatri.  Krava Plavuška mirno brsti smrznute bukove grančice, ne javlja se, niti muče.  Osvrće se, i svojim krupnim i blagim očima merka i čeka da joj majka pomuze vime prenapregnuto od mleka.

(nastavak)



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana