Prema Hrvatskoj nisam nimalo ravnodušan nikada bio: otac mi je Slavonac rodom, a mi smo, kao dica, odrastali na otoku Hvaru, budući da je tata radio za Minel Kotlogradnju, pa budući da su oni podigli strojeve u splitskoj toplani 1970-ih, on se tamo skompao s frendovima inženjerima koje smo svi, ovako jednoznačno i familijarno bezrezervno zavoleli, pa smo mi odlazili kod njih na more leti, a oni bi nam uzvraćali posete zimi, u velikoj Prestonici nekadašnje nam države. Sve to, nažalost, jedno višedecenijsko druženje, prekinuo je rat. Mi smo izgubili vezu s njima, oni sa nama, telefonske veze nisu radile, pisma nisu odlazila, i nesretna Juga se rastočila ka' Leut u olujnome moru...
... Split, jurnjave po njegovim kamenim pločnicama, gubljenje u tajnovitim prolazima Dioklecijanove Palače, tako, za mene su prešle u domen sna, više puta sam sanjao Split, njegove ulice, trgove, trajekte... sanjao bih, godinama, kako ulazim u neki kameni prolaz u Splitu a izlazim u Jerusalimu... i prethodne decenije života, ljubav prema Dalmaciji nije zahladnela, naprotiv, Galileja, pa i sam Jerusalim zimi, kada padnu kiše i zamiriše rastinje, podsećaju pejsažno nekako na Dalmaciju. Tako sam odlučio, pošto je preteklo kinte ove sezone, hvala Bogu, da sednem u avion za Split, i povedem svoju malenu škvadricu u Dalmaciju, za mene i suprugu prvi put posle 26 godina a za mališane prvi put u životu. Kada ja tamo, a ono međutim, kako je glasio, čini mi se, jedan grafit na Slaviji, pored kojeg sam godinama prolazio, Dalmacija je bila tamo, ali ujedno je u njoj bila prisutna jedna turobna, surova sen, koju ja nisam poznavao u detinjstvu.
Iz bezdana mraka, pobjedi svjetlo
Ljubav rasprši nadute ohola srca
Silne pokida s prijestolja
Visoko podiže neznatne
Ljubav sve podnosi, sve vjeruje
Svemu se nada, ne traži svoje
Prašta zlo i raduje se istini
A duše hrvatskih pravednika su u ruci Božjoj
Jer su za svoje muke zadobili dobra velika
Udruga hrvatskih domobrana, 2015.
Ovo me je sačekalo kada sam, posle 26 godina, aterirao na dalmatinsko tlo. Ono što me je iziritiralo (hej da, "kad ja tamo, a ono međutim" je stajalo na uglu Takovske i Lole Ribara, na stanici trole kada zavrne iz Lole Ribara, na onom semaforu gde je uvek bila beznadežna gužva, hvala Učo! ;) ), nije toliko potreba da se stavi reč "domobrani", iako svi vrlo dobro znaju kakve asocijacije ta reč može izazvati, već ova bezobrazna upotreba teksta Svetog Pisma u etnofiletističkoj mutaciji. Naime, tekst je kompilacija molitve Zaharijine, oca Jovana Krstitelja, u momentu kada se oslobodio od šoka onemelosti po rađanju poslednjeg biblijskog proroka i tekst upućuje direktno Bogu (Lukino Jevanđelje), a drugi deo je Pavlova "Himna Ljuibavi", upućena, u suštini, čovekovoj sposobnosti da do maksimuma razvije svoje duhovne kapacitete i živi u slavi, što je, prema ovom Rimljaninu i jerusalimskom rabinu, i vrh dometa i zamisli o čoveku. Svakako, da čovek služi etnofiletizmu sigurno nisu imali na umu ni Luka ni Pavle, kada su zabeležili ove stihove...
No, kako kaže moj drug, barba Mladen iz The Beet Fleeta, "ko je bez grijeha nek' baci kamen prvi."
Tako je ovaj tamni zloduh neofašizma počeo da nas prati od prvog do poslednjeg trena boravka u Dalmaciji. U suštini, nismo imali nikakav konkretan problem, ali hrvatski problem sa srpskom kulturom je bio upadljiv, tako da smo pričali uglavnom tihim glasom, da ne bismo previše privlačili pažnju. Donekle. Najveći šou program je kada su mi i sin i ćerka, počeli da cepaju po Бре! i da ga ubacuju u svaku rečenicu, i gde treba i gde ne treba. Da stvar bude gora, oni kod kuće to ne rade, to su fina novosadska deca, žena i ja upotrebljavamo Бре! jedino kada se dokačimo nešto žestoko, ali to je retko, tako da je dečje upotrebljavanje bilo u najmanju ruku čudesno. Tako bi se sin bacakao u vodu s pokličem, "ajmo bre, šabani", a ćera je pogrešno pevala Patrik Zvezdinu hajde, svi na noge, kao ajde, bre, na noge, tako da bi se iluzija da nismo Srbi razvejavala otprilike posle nekih 1 sekundu nakon što bi čovek primetio moju škvadru. Bilo je surovih, zaista, likova. Bilo je likova sa tragovima zločina na sebi, i to onog najcrnjeg, čovikoumorstva. Žena i ja smo skontali da su lica ljudi u tom kraju, uopšte uzev, gruba, i da su takva i bez ekstremnokatoličke i ekspanzionističke ideologije oličene u neoustaštvu. Srećom, izvlačilo bi nas to što je ćera šetala neke gilje, Grubinke, u crvenobelim bojama, koje smo žena i ja slučajno pazarili u Novom Sadu ne pomišljajući da će nam se uklopiti u ambijent mora, a pošto je tamo bio Dan Državnosti, svi su bili u crvenobelim tonovima, tako da, kada bi i čuli našu nepogrešivu ekavštinu, s pogledom na njene gilje bi razvejavali sumnju da su to "ćetnićka" deca.
Sada, pošto sam ja ovde, tehnički govoreći, bez greha - objasniću u par rečenica kako je došlo do toga da budem bez greha - želeo bih da bacim par kamenja na hrvatski neofašistički sistem.
Bez greha sam jer sam se pokajao za ratne zločine - i to ne površno, helsinškoodboraškošlihtalački, već ozbiljno, metapsihološki. Pa, ljudi moji, je li to moguče? Je, moguče je. Kako sam se pokajao, kada nisam ni učestvovao u ratu, o čemu govoriš to, o sumašedši Srđanine?!