Mato T bio je poznat kao najbrži vozač autobusa u dubrovačkom Atlasu. Od Dubrovnika do aerodroma bio je najmanje 5 minuta brži od svih kolega, do Herceg Novog, prve stanice u Crnoj Gori 15 minuta a na drugu stranu, do Počitelja dobrih pola sata. Osim što je bio brz, Mato je bio i slikovit lik i sa njim si uvek mogao da očekuješ neku dogodovštinu ili bar da čuješ dobru priču iz njegovog rodnog kraja negde u dubrovačkom zaleđu. Iako je vozio žestoko, Mato nikada nije imao ni najmanji udes mada je stalno bio pod nekim opomenama jer se svako malo neki gost žalio zbog prebrze vožnje.
Na kraju 3. razreda gimnazije radio sam kao pratilac transfera i pomalo kao vodič. Atlas, po svemu ozbiljna firma i odlična turistička organizacija, tada je bio uzor većini jugoslovenskih socijalističkih preduzeća: radilo se pošteno, bez zadrške, kao u kapitalizmu i nikakvog (preteranog) samoupravljanja nije bilo. Znalo se šta je zadatak i kako se postiže.
Atlas je generacijama turističkih radnika širom Jugoslavije bio škola. Zaintersovani klinci počinjali su da rade već sa nekih 14. godina kao beduini, oni koji utovaruju prtljag u autobuse na aerodromu ili brodove u lukama. Bistriji beduini su već za godinu ili dve, ako su znali bar 1 strani jezik, počinjali da rade u službi dočeka gostiju i kao pratioci transfera, oni koji uporede spisak gostiju sa brojem glava na aerodromu i po spisku ih predaju u hotele. Ko se pokaže dobar kao pratilac dobijao je priliku da uči za vodiča. Nekoliko generalnih direktora Atlasa počeli su karijeru kao beduini ili pratioci uključujući i legendarnu Pavu Župan, kasniju ministarku turizma Hrvatske.
Bilo je srce sezone, na dubrovački aerodrom vikendom je sletalo preko 60 čartera. Sve je to trebalo razvesti po hotelima. Jedne večeri čekam sa kolegom i kasnijim dobrim prijateljem Seadom T iz Mostara. U dolasku 2 aviona iz Engleske (Manchester i London Luton) preko 90 putnika za Orebić, Korčulu i Velu Luku. Avioni su sleteli oko 22.30, jedan za drugim ali granica, carina i raspored po autobusima potrajali su i krenuli smo tek u 23.15.
Posao pratioca transfera verlo je jednostavan: moraš da isporučiš određene ljude na određeno mesto, po spisku. Zvuči prosto ali rad sa živim ljudima uvek je ... interesantan i baviš se koječime, od toga da je nekome muka od vožnje, drugi je bio ubeđen da je uplatio hotel na samom Stradunu a ne 2 debela sata dalje, treći insistira da zna jesi li sa 16-17 godina komunista... Po danu pričaš gostima o Jugoslaviji, predelima kroz koje prolaze i trudiš se da ih zainteresuješ da u toku letovanja bukiraju neke izlete. Po noći ili na dugim transferima pustiš ih da kuliraju i dremaju.
Od Čilipa do Orebića autobusom normalnom vozaču treba nešto preko 2 sata vožnje, obično oko 2 i 15 do 2 i po. Na pola puta, u Stonu je piš-pauza od 15-20 minuta. Naravno, kad idu 2 autobusa Mato do Stona isprednjači bar 15 minuta pa mu je pauza za toliko duža. Do Orebića opet namakne 15-20 minuta. Pre stigne pa duže spava jer se u sezoni puno radi i verovatno ga čeka rani jutarnji polazaka nazad ili na neki izlet.
Moj vozač toga dana bio je Branko K, mirni Crnogorac nekoliko godina pred penziju koji nikada nigde nije žurio ali nije ni jednom zakasnio. Vozio je iskusno i smireno i govorio kako namerava da preostalih nekoliko godina do penzije provede bez udesa kao i celu dotadašnju karijeru. Očekivao sam da će odmah po polasku sa aerodroma Mato da odmagli, da ćemo se videti u Stonu i da će dok mi stignemo u Orebić on već uveliko biti u krevetu.
U Ston smo stigli iza ponoći, prvi autobus naravno već tamo. Uobičajena postaja u Hotelu Ston bila je odavno zatvorena ali smo imali dogovor sa kafićem koji je držao sada već pokojni rok kritičar Darko Glavan (ili njegova žena) da im se javimo telefonom sa aerodroma i čekali su nas jer pun autobus ili dva gostiju svakom je mio.
Pijemo kafu i kaže mi Sejo preći ću kod tebe u autobus. Otkud to? Gosti svakako spavaju a Mato je poveo švalerku, seo je nju na vodičko sedište i ćućori s njom kao golub, nikad sporije vozio nije, došli smo jedva 2-3 minuta pre vas.
Krenemo iz Stona, Mato minut pre nas. Ćaskam sa Sejom, oči nam se obojici zatvaraju, putnici spavaju svi, zaspimo i mi.
Budi me Brankov neuobičajeno uzbuđeni glas. Otvaram oči, vidim da smo u Pijavičinu, usred sela, na proširenju ispred crkve i zadruge koje služi kao parking. Pred nama Matov autobus, iz otvora za ventilaciju motora kulja plamen (motor je pozadi), Mato sa PP aparatom u ruci psuje, vidimo da aparat ne radi. Na zemlji pored njega još jedan PP aparat (svaki autobus po zakonu ima 2, jedan kod prednjih a jedan kod zadnjih vrata). Izletimo, ja uhvatim aparat kod prednjih vrata našeg busa, Sejo krene ka onom na zemlji, Mato viče "ne taj, ne radi, daj vaš drugi". Pokušam da aktiviram aparat - ništa. Mato mi ga ljutito otme iz ruku - neće ni kod njega. Sejo pritrčava sa četvrtim aparatom iz autobusa, taj na sreću radi ali samo smanji požar, ne ugasi ga skroz.
U tom trenutku vratim se u svoj bus da organizujem goste, oni ne znaju da li da ostanu ili da izađu. Iz Matovog autobusa već su svi bili napolju i na bezbednoj daljini. Izvedem i ja svoje.
Na drugoj strani puta, ne vidi se na slici, dve su metalne barake nekakvog lokalnog preduzeća, Plamet Pijavičino, zapamtio sam za ceo život. Mato odjednom otvori prvi prednji levi prtljažnik, onaj gde stoji alat i šoferove stvari, vadi pajser i trči prema onim šupama i usput dovikuje mene i Seja. Potrčimo i mi, Mato već pajserom razvalio katanac na vratima - unutra desetak PP aparata. Mato hvata veliki, na kolicima sa točkićima, nas dvojica svako po jedan prenosni, trčimo do autobusa gde se plamen razgoreo još jače nego pre, aktiviramo ih - i svi rade.
Očas ugasimo požar, Mato uzme jedan prenosni i uleti u autobus, otvori poklopac u podu iznad motora, pajserom jer je i on već vreo, prsne još malo odozgo i potvrdi da je ugašeno. Utom dođu i 2-3 seljaka, zamolimo ih da čuvaju otvorenu baraku do jutra, kaže jedan da je baš on poslovođa.
U međuvremenu Branko je već kontaktirao centralu radio-vezom (Atlas je bio prva organizacija u Jugoslaviji koja je davno pre mobilnih telefona imala svoj sistem radio-veza, UHF sistem danskog proizvođača Storno sa stanicama na TV repetitorima i sve je besprekorno funkcionisalo). Iz centrale poručuju da, ako možemo i ako se putnici ne bune, potrpamo sve kako znamo u onaj ispravni autobus i nastavimo put jer zamenu bismo čekali najmanje 2 sata.
Englezi disciplinovan narod, shvataju da je vanredna situacija, niko ne paniči, čak i deca mirna. Objasnimo mi situaciju, slože se svi da se naguraju, 90 ljudi u bus od 53 mesta ali to je nekih pola sata vožnje, izdržaće se. Ostavimo jednog lokalca sa novim PP aparatom iz Plameta da dežura pored busa, obećamo da će Atlas sve da plati (znali smo da hoće, bio poštena firma) i odemo dalje.
Razgovaramo dok Branko vozi. Shvatamo da će sad glavni problem da bude da objasnimo kako to da je Mato u Pijavičinu, nekih 30-40 minuta vožnje od Stona, bio samo minut-dva pre Branka, niko verovati neće, normalno bi bio tamo najmanje 10 minuta ranije a za 10 minuta bi Setra izgorela kao šibica, samo bismo kostur zatekli. A švalerku ne smemo da spomenemo, kumi Mato da se ne igramo glavom, oženjen. Kaže Branko reci da si stao jer je nekom detetu bilo loše pa stao pored puta 5-10 minuta.
Da Mato nije poveo švalerku i da nije onako zaćućoren vozio neuobičajeno sporo, ništa ne bi pomoglo što je imao sreću da se motor upali baš na ulazu u selo - i to ono koje na ruku ima radionicu punu PP aparata.
U Atlasu su posle letele glave - smenjen je šef garaže i požarni referent zbog onih neispravnih aparata. Ali je autobus popravljen i vraćen u pogon. Švalerka, koju niko nije smeo da spomene, tako je Atlasu i/ili osiguranju uštedela 300 000 maraka koliko je tada koštala Setra 150 H. A nas četvorica, dva vozača i dva pratioca dobili smo novčane nagrade. Ne sećam se koliko je to bilo u parama ali bilo je na nivou dve mesečne zarade a u sezoni se u Atlasu sasvim lepo zarađivalo!
To je ta Setra ali nisam uspeo da je nađem u Atlasovim bojama. Tih godina je još bila stara šema bojanja, ova (na slici je naslednik modela S150H, Setra S215):
Kasnije su svi prefarbani u novu šemu: