Bugojanska cesta

gost autor: dr zurin otac

Kada neko jednom te istom cestom prolazi punih pedeset i više godina,
onda, s vremenom, primjećuje samo to koliko se sama cesta izmijenila - i to nabolje! A on sam, nažalost, ne samo suprotno od toga, već se našao i na kraju svega: svenuo, pogurio se, a volja i mašta posustale i skoro netragom nestale...

O, Bugojno!

Oooo, prazna makadamska cesto u ranu zoru kroz modru četinarsku šumu... cesto, sestro rođena, na kojoj se ukrug vrte dva mala crna tetrijeba sa crvenim krijestama na glavi i uz donje stranice kljunova.
Zaustavio sam automobil i sačekao da naprave još na destine krugova
u ljubavnom zanosu. Čekao sam i gledao  ih!

Sunce se još nije bilo ukazalo iza vrhova Vranice, niti iza Raduše, a cijela je ta strana neba bila kao zapaljena crvenilom. Izronih iz pomrčine šume misleći na onu koju za kojom sam na korzu cijelo veče uporno išao zagledan u njezine prelijepe noge što odlaze. Imala je na sebi vunicom ispleteni zelenobijeli komplet, a crna joj je gusta kosa u valovima padala niz ramena sve do struka.

Cesto! Pokoro moja!!!

Eeee! Zgučen li sam, i ne sjećam li se više svega šta je bilo, a živim li upravo samo zato što me jedino sjećanje na to što je bilo još drži u životu...?!

I ni sam ne znam šta je bilo ljepše: da li cesta na izlasku iz šume pred Bugojnom ili ona? Obje su bile podjednako lijepe. Onakvu cestu, i onakvu Nju, nikada poslije nisam - niti ću ikada više vidjeti!!!

Plamtjela je žar-zora. Tetrijebi su prhnuli u gusti ljeskov žbun koji je kao slavoluk visio iznad puta i sve je nestalo u trenu. Dočekala me je samo bučna rijeka i rosna trava na njezinoj obali. Srma krupne rose na vrhovima trava i bujni listovi „mohuna“ na grahu-trkljašu na samoj obali neukroćenog Vrbasa...

Sjaj jutra je ostajao iza mene, gurajući me prema onoj iza koje sam dugo, dugo hodao na korzu uzdišući za njom; pratilo me rumenilo i čitavo jedno šumovito brdo nade, a u nadanju i čisto moje lice, puni dah u plućima i biserno bijeli zubi; sve je u meni igralo...

Tek je kod Vinca, na cesti ispred mog auta, protrčala djevojčica ne starija od pet godina. Nosila je malehne  dimijice i bila slatka ko šećer. Držala  je u rukama dva bijela fildžana i potežak mesingani mlin za kafu. Zlatio se taj mlin na prvim zrakama sunca koje mi je dolazilo s leđa, a djevojčicu u dimijama osvijetljavalo s boka, pa su joj se kod svakog potrčkavog iskoračaja vidjele kratke butinice nogu sve do samih pregiba u kuku. Šuštala je naborana basma njezinih dimija kao šum vode u Vrbasu čiji se huk sudarao sa ehom prethodnih šumova odbijenih od obala...

I u svoj toj orljavi, sićušni djevojčicini iskoračaji odjednom su počeli nalikovati na hod pčele po prašniku cvijeta. Zbog čega li je nosila mlin za kafu i dva bijela fildžana kada kafu nije pila?!!?

-O, Bože, Bože dragi ...!?

Ta ista mala djevočica (sada već zrela žena!) - o, gle čuda! , prepoznade me na jednom od vašara u Donjem Vakufu poslije punih četrdeset godina.

- Vid'la sam ja Vas onomad, i još Vas se sjećam - nećete mi
vjerovati!!!

-Ooo (htjedoh reći: „Sunce moje!“?, ali se zaustavih i pomislih kako se i sam sjećam mnogih stvari koje sam vidio u svojoj petoj godini života.)

Ništa ne odgovorih.

Zastadoh na tren čekujući kada će me upitati i za moju u heklanom bijelo-zelenom kompletu, te kao da mi se učini da je čuh da reče: - ... A kako je teta Enisa?

Ma, baš me je zasmijalo to o čemu sam pomislio, a kao da se i ona
malo nasmija.
Đavo.

Nije, niti je mogla  poznavati moju Enisu, a čisto sumnjam i da sam ja bio onaj koga bi se ona sjećala. No, nikada ne reci nikad!!!

Htjedoh joj u momentu ispričati i kakva je onda bila Bugojanska cesta i četinarska modra šuma iz koje sam izronio u osvit rumene  zore prije nego li sam je ugledao kako pretrčava cestu sa mlincem za ka(h)vu, ali osjetih da mi mašta posustaje, a i ona je već bila  u godinama, a tek sam ja bio ostario da nisam imao kud više i čemu onda  sve to? A….i kako bi moje riječi shvatila?!

Niti je ona više bila  dijete, niti sam pak ja onaj ondašnji mladić u crvenoj majici i sa kao zlatom optočenom smeđom i valovitom kosom...kao jučer da je sve bilo.

U jedno sam, međutim, bio posve siguran: nakon što sam autom protutnjio propustivši je da pređe na drugu stranu tog dijela ceste - opazio sam je u retrovizoru kako za mnom dugo, dugo gleda!
Đavo.
Upamtila me je za sva vremena!!!
Ooo, prazna moja Bugojanska cesto ispod modre četinarske šume! Omorike mirišljave vrele mladosti prohujale za koju mišljah da se nikad potrošiti neće.