Sedamdeset
Pri punoj svesti (bar ja tako mislim?), preko volje i ne baš oduševljeno, dajem svima na znanje da sam već pet minuta zagazio u osmu deceniju! Ljudiiiiii, je li to mogućeeeee, štono bi rekao pokojni Mladen Delić. Jesam proša’ sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao, da parafraziram Igumana Stefana, shodno tome trebalo bi da: Sve što dođe, ja sam mu naredan ali lakše je recitovati i citirati nego ne razmišljati o sedamdesetogodišnjem bremenu koje prtim na leđima!
Odavno sam obnarodovao da što se tiče dužine života mi, planiram da poživim do devedesetšeste godine, dakle još dvadesetšest godina. Usput, ni sam ne znam kako, ušunjala se i rečenica: A posle ću videti šta ću i kako ću. Pre nedelju dana sam dodao i: To zavisi i od činjenice koliko će mi dragih ljudi tada biti u životu. Nije mi do samovanja u tim godinama. A sve mi se nešto ne da da dodam: Devedesetšest godina uz uslov da mogu sam da brinem o sebi, da budem pokretan i nikom na teretu.
A onda mi blesnu kao munja, iskrsnu iz podsvesti, podatak da su mi i đed i otac umrli u sedamdesetčetvrtoj godini. Dakle ako preživim i pređem u sedamdesetpetu godinu, šanse su na mojoj strani. Mozak, to strano telo u nama, nezavisno do bola, obavesti me o narodnom verovanju da se mora popuniti brojka TRI! Da se ne lažemo, štrecnu me to onoliko! Nisam paničar te se latih konfrontacije sa sopstvenim mozgom. I gle čuda, iskopah, pronađoh u njemu, setih se da je sestra bliznakinja mog oca umrla mesec dana pre njega! Odbacih kao nesuvislu moždanu natuknicu da se broje samo muškarci. Oduvek sam bio za, kako to danas nazivaju, rodnu ravnopravnost, te se nekako umirih.
Jes’ da već dugo živim od danas do danas ali dan po dan dvadestšest godina, malo li je?
Kao egzotični začin ili poslasticu i ljudsku sklonost ka menjanju svega i svačega, podastirem vam sledeće:
Pseudo-Aristej dvoranin i prijatelj egipatskog kralja Ptolomeja II Filadelfa, piše svom bratu Filokratu kako je Ptolomej u Aleksandriji osnovao i podigao Biblioteku. Na nagovaranje Demetrija Falerija direktora Biblioteke hteo ja da svoju Biblioteku obogati svetim Jevrejskim knjigama prevedenim na grčki. Da bi stekao naklonost Jevreja, pustio je na slobodu jevrejsko roblje koje je zarobio njegov otac Ptolomej I. Zatim je poslao Eleazaru vrhovnom jevrejskom svešteniku poslanstvo s bogatim darovima, prikazujući time svoju pobožnost i zahvalnost najvišem Bogu i zamolio Eleazara da mu pošalje učenjake vešte hebrejskom i grčkom jeziku kako bi preveli Zakon (Tora, Petoknjižje) na grčki. Eleazar se rado odazove i pošalje 72 učenjaka, šest iz svakog od dvanaest izraelskih plemena. Ptolomej ih je svečano dočekao priredivši bankete u trajanju od sedam dana. Zatim ih je smestio na ostrvo Faros blizu Aleksandrije da bi osamljeni mogli obaviti posao zbog kojeg su došli. Oni su svoj posao obavili za sedamdesetdva dana. Kada je njihov prevod bio završen, pročitan je narodu i svi su u jedan glas povikali da je prevod veran original. No, ali, međutim, prema okruglom broju sedamdeset (broj je označavao sve narode sveta) taj je prevod nazvan prevodom Sedamdesetorice, LXX.
Nije moguće pronaći imena ili bar ja nisam uspeo, učenjaka/prevodilaca pa tako ni dvojice koji su zbog okruglog broja izostavljeni. Kako bilo da bilo, ostade broj 70.
Živi, zdravi i veseli bili!