Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -Malo morem, malo kopnom (Hokaido, Japan)

Snezana Radojicic RSS / 05.09.2016. u 10:36

2. septembar: Japanski feri

U Japanu je sve dobro organizovano i precizno funkcioniše, pa nisam ni sumnjala da će tako biti i sa ukrcavanjem na feri. No, ovoga puta ta već poslovična japanska tačnost nije mi išla naruku, pošto je po rasporedu, trebalo da uđem na feri tek u 4.30 h ujutru; da sam pešak, već od 2.15 h mogla bih da se ispružim u svom krevetu ili da se banjam u onsenu...

14191895_10208258275669357_569477376534524282_n.jpg?oh=74172beb6f61009bd4d6873683f0aa18&oe=584FBB22

Oči su mi se sklapale od umora dok sam odbrojavala vreme. U dva navrata, pokušavala sam da spavam u čekaonici. Postavljala sam podlogu na pod, naduvavala jastuke i stavila bih i obavezne čepiće u uši. Ali, iako su Japanci neverovatno tihi (čini mi se da to nikad neću uspeti dovoljno da naglasim, niti da se tome dovoljno načudim), uvek bi me neko probudio čim bih uhvatila onaj prvi tanušni san.

14222320_10208258278349424_549413165194521736_n.jpg?oh=92e1c080d9ae5524063b90681c2986ec&oe=5839AB6D

Bicikl sa stvarima ostavila sam napolju, ispred zgrade. Srela sam još nekoliko biciklista, neke sa bisagama, a neke samo sa svojim ljubimcima i, pretpostavljam debelim novčanicima čim ne nose prtljag, koji su se takođe parkirali na mestu predvđenom za to. Ali koliko je bilo motorista! I svi do jednog, sa opremom za kampovanje, i sa prepunim bisagama... Znala sam da Japanci vole prirodu, da su ljubitelji kampovanja, ali samo na ovom feriju biće ih najmanje pedeset koji idu na najsevernije i najdivljije ostrvo Hokaido, da bi tamo uživali u vožnji.

14183773_10208258280989490_325657684394134452_n.jpg?oh=494bcf8c5069af48d8a16e0b1b6a3027&oe=583E660D

Jedan od njih, koji je sedeo na stepeniku pored parkinga, govorio je pomalo engleski. Po zanimanju arhitekta, krenuo je na tronedeljnu turu svojom makinom. Inače je iz Fukukoke, lučkog grada u koji pristižu svi feriji iz KIne i Južne Koreje, i dovde je vozio šesto kilometara. Van te ljubavi za motorima i prirodom, ceo život proveo je kao arhitekta, projektujući tradicionalne japanske kuće. Sad mu je pedeset devet (iako izgleda barem 15 godina mlađi) i ne radi - nisam uspela da razumem zašto. Dao mi je par saveta o tome gde mogu da spavam besplatno, kao i čega treba da se klonim. Ponudio se da pazi i na moj bicikl kada sam pomenula kako bih otišla u čekaonicu, a kasnije mi je pozajmio i svoju prenosivu bateriju da bih napunila telefon. Još kasnije, podelili smo moju kafu, a onda smo - kao što je i red - naše poznanstvo zapečatili FB prijateljstvom. U 4.15, kada je najzad došlo vreme za naše ukrcavanje, Nirin Kuma zamolio je radnike koji rade na organizaciji oko ferija da me propuste prvu i potom mi je pomogao da uz strm most izguram svoj bicikl. Hvala, Nirin! (A dok sam ovo pisala, došao je iznebuha i stavio mi na stočić jednu veliku galetu koju je kupio u brodskoj prodavnici!)

14237549_10208258285429601_6096618382914438288_n.jpg?oh=f6421ac9ff26c587ecf7edf02e9e11a1&oe=584E00FC

U utrobi ferija, u delu namenjenom za motore i bicikle, dočekalo me je iznenađenje. Japanci su predvideli svaku stinicu, pa teko postoje posebna mesta za svako vozilo, koje se potom učvršćuje čeličnim lancem fiksiranim za pod; ali prethodno, preko sedišta motora redari uredno prebace ćebad, kako ga ne bi ni slučajno izgrebali! Za bicikle je pak predviđeno da se, kao manje stabilni, oslone na niski čelični poluzid, a on je najpre izolovan nekim mekanim materijalima. Dakle, da čovek ne poveruje na kakve sve detalje ovi ljudi misle.

14138170_10208258305750109_7592731107669487401_o.jpg

Karta za feri (nešto više od 1000 km i 20 sati plovidbe) koštala me je oko 90 evra, a doplata za bicikl oko 25. Imala sam informaciju sa neta da je nešto jeftinija, ali ispostavilo se da je to standardna cena za ekonomsku klasu. A kada sam otkrila šta je sve uključeno u nju, shvatila sam da vredi svakog centa.

Nasuprot mojim očekivanjima da će sve dame biti smeštene u nekoj zajedničkoj ogromnoj prostoriji, kabine su sa po deset kreveta. To su zapravo bunkeri, u kojima se spavač izoluje navlačenjem zavese. Sve je besprekorno čisto, sa uz svaki krevet dolazi i pripadajući ormarić, utičnica, vešalice.

Pošto sam se smestila, prenevši u sobu gomilu stvari, za koje će se ispostaviti da su suvišne, zalihe od 4 litra vode, takođe nepotrebne, te hranu koja je na brodovima uvek preskupa, poželeh da se okupam. U sobi nije bilo kupatila a oznaku za toalete i tuševe nisam primetila ni duž hodnika, dolazeći. Objasnila sam jednoj od svojih cimerki šta tražim i devojka me je povela izvan sobe, na gornji nivo, gde se nalazi onsen.

14212025_10208258307950164_2448615216959525520_n.jpg?oh=9e8e4ae7db209491b27de371449308f7&oe=583B60E7

"Besplatno?", upitala sam u neverici.

"Da", potvrdila je, ostaviviši me da se banjam koliko me je volja.

Sutradan, otkrila sam da na brodu postoje veš-mašine za novčić (100 jena ili 1 dolar), a podeljene su na one za muškarce i za žene. U kuhinji se može natočiti voda za piće, hladna ili vrela za nudle, čaj, kafu... Tu je i TV sala, pa nekoliko sala za pušače, a na nivou na kome je i onsen nalazi se kafe sa stolovima do ogromnih prozora, kroz koje se može posmatrati pučina. Sedenje u tom kafeu nije uslovljeno pićem, a kako se do svakog stola nalaze i utičnice, to sam dosta vremena provela u njemu.

Slot mašine, fotelje za masažu, automate za hladna pića i smrznute pa podgrejane obroke nisam ni koristila. Bilo je to dvadeset sasvim ugodnih sati na brodu koji je sigurno plovio ka svom cilju, uplovivši u Otaru čak i pre predviđenog vremena.

14225497_10208258315470352_3199476639734808404_n.jpg?oh=8a04d05e5936b543b636eea02a66b5c8&oe=5881D208

3. septembar: Otaru

Po iskrcavanju sa ferija, ukucavam u svoj GPS odrednicu: „Park“. Bilo koji, jer u svakom mogu da kampujem. Kao i u svetilištima, recimo ovom koje sam nazrela u mraku, prepoznavši tipičan oblik ulazne kapije. Otvorene, uvek. Ako je sloboda ne brinuti se gde ćeš te noći konačiti, kakva je onda zemlja u kojoj mesto za spavanje možeš da nađeš na svakoj javnoj površini? Ne pamtim da sam ikada igde imala taj osećaj bezbrižnosti, kao otkako sam stigla u Japan.

14141957_10208266398672427_2340987878929501955_n.jpg?oh=7b17718fe481384caf73d1cac306844a&oe=587E0A06

Ujutru obilazim svetilište a zatim krećem prema gradu, u obilazak njegovog najlepšeg dela – kanala, posve po uzoru na one venecijanske. Ima čak i gondole. A ima i svoje ulične umetnike, klošare-artiste. Jedan od njih, koji je poranio pa je već postavio svoj štafelaj pored kanala, usput zabacivši i dve udice, priđe mi još pre nego što sam i stigla da ga opazim. U obema rukama drži pune kese otpada koji je, očito, sakupljao. Čovek ne deluje prljavo, a ni te kese ne izgledaju odbojno, verovatno zbog toga što je smeće ovde strogo selektovano, a, koliko na ovlačni pogled vidim, on je odabrao samo tetrapake i papir. Na moje iznenađenje, pomalo zna engleski, pa me, već očekivano, pita odakle sam i zatim sa ushićenjem ponovi: „Srbija! Ooo!“ A gde idem? A odakle? A...? Iznenada ode nekud đurno, gubeći mi se iz vida. Pojavio se ponovo kad sam stala da fotografišem njegov štaelaj, udice, bicikl, hoklice... lepo se smestio tu kraj kanala, kao kod kuće. Izgleda da se baš raduje zbog našeg susreta, jer zaustavlja stariji japanski par i sa oduševljenjem im priča nešto o meni. Čini mi se da njegova verzija traje mnogo duže od svih zajedno podataka koje sam mu izrekla o sebi. Ali, ne marim. Zaista je drag.

14222175_10208266410752729_2329596574298094254_n.jpg?oh=6146f6babf2b932dbc66e76da133a6af&oe=583C7D53

Treba da krenem prema Saporou, gde u nedelju noć imam smeštaj. Do tamo je nešto više od pedeset kilometara ako se ide glavnim, prilično nezanimljivim i prometnim putem. Ako se pak odabere drugi, sporedni, put je nešto duži (ispostaviće se skoro duplo), a vodi kroz neuporedivo lepše predele. Tako mi je objasnio Kenido, moj sutrašnji domaćin u mejlu. I razumljivo, odabrala sam drugi. Samo je zaboravio da mi kaže da je to skoro dvadeset kilometara uzbrdo, do jezera Saporo.

14224823_10208266437953409_2088378344833460443_n.jpg?oh=f57bc05d05cd51bbe0ec461bbfc6f936&oe=583AA706

U početku, i ne obraćam pažnju na uspon. Pokušavam da pogledom obuhvatim pejsaže oko sebe, ne prestajući da se divim. Shvatam i zbog čega me toliko ushićuju. Radi se o nekoj vrsti nostalgije, pošto je Japan, posle dugo, dugo vremena, prva zemlja u kojoj ima četinara. U južnoj Aziji oni, razumljivo, ne rastu zbog za njih nepovoljnih klimatskih uslova. A kako sam ja sa brdovitog Balkana i pojam lepog pejsaža neodovojivo mi je i dalje vezan za planine i četinarsko gorje, to me ovih dana bezmalo trese groznica. Od sreće, dakako, što sam se našla usred nečeg za šta su mi vezane uspomene iz celog pređašnjeg života, onog pre puta. To je to, zato ne prestajem da se divim i da, čak, povremeno glasno nešto viknem ili vrisnem za sebe od tolike lepote i svih osećanja koja me obuzmu.

14183895_10208266437673402_1693764532865866788_n.jpg?oh=6653edbe327fa51b4b8a7ba33acc42cb&oe=584B3FE9

Saobraćaja skoro i da nema, ako se ne računaju desetine biciklista i nekoliko motorsita. Skoro svi mi se javljaju, iako gotovo niko na engleskom.

Uspon se otegao i sve češće pravim pauze. I sunce je upeklo, pa grabim hladovinu kad god na kratko zastanem. U želucu počinje da mi se oglašava glad, ali nemam ništa od gotovih jela ili grickalica. Računala sam da se na svakom koraku nalaze pradavnice kao na ostrvu Honšu, smetnuvši s uma da je na Hokaidu zapravo uglavnom divljina. To me sad pomalo brine iako se radujem zbog najave avanture, jer možda ću i mesec dana voziti na ovom ostrvu, dok ga ne pređem sa kraja na kraj, a i malo više od toga.

14225440_10208266459953959_8584108123711470483_n.jpg?oh=bf8637c9a069591820ea1cc6f954be49&oe=58809A14

Pred vrh, zaređali su tuneli i mostovi iznad ponora. Prve ne volim nikako, iako su ovde odlično osvetljeni i imaju ograđeni trotoar za pešake i bicikliste. Ipak, zahvalna sam što su ih vredni Japanci probili, jer bi inače ovaj uspon trajao u nedogled.

I najzad stižem do vrha. Poslednjih par kilometara, iza mene je vozio visoki mršavi Japanac, očito bez kondicije, jer se svaki čas zaustavljao i istezao mišiće na nogama. Nismo pričali, samo smo uredno razmnjivali osmehe svaki put kada bismo se mimoišli. Sada je izgurao tik iza mene, pa smo se oboje nasmejali, srećni i ponosni što smo uspeli.

14232610_10208266460273967_3995646157608833349_n.jpg?oh=7c844243bfa427815f67dd30632c29f9&oe=584349E0

Još nekoliko okreta pedalama i pogled se otvara na Saporo akumulacijsko jezero, a potom i na kanjon. Aaaahhh! Kakva je to lepota! Ne mogu da odvojim pogled od zelene vode, posve nalik na našu Zeleniku, kako je Drina poznata među ljubiteljima prirodnih lepota Srbije. Ushićenje me ne napušta, pa vrsinem i počnem da se smejem naglas.

14192787_10208266464594075_3336691137929030104_n.jpg?oh=172c94ed5a86ae78ffc65969b41b15c8&oe=5844CF73

Kasnije, kada se spust malo ublaži, a prizor vode zamene neka razbacana naselja, ni po čemu nalik na tradicionalna japanska (jer ovde žive Ainu ljudi i njihovi potomci, o čemu ću tek pisati), stanem da razmišljam o tom svom oduševljenju ovom zemljom. Ima tu nečeg mnogo višeg od ličnog dopadanja. Nešto je još tu skriveno, nešto veće i važnije od pojedinačnog utiska. I u jednom trenutku shvatim: svaki put kada me ovde nešto oduševi, to doživim kao potvrdu mogućih dometa ljudskog roda. Ti Japanci, to kako žive, kako se ponašaju, pa i kakvu im je prirodu Stvoritelj podario, za mene su zapravo dokaz dokle može da stigne ljudski rod, a da ipak zadrži svoju iskonsku čovečnost.

4. septembar: Ka Saporu

Do kuće mojih domaćina ostalo mi je još samo oko 40 km, a zamolili su me da ne dolazim pre pet pošto će dotle biti odsutni, tako da sam imala sasvim dovoljno vremena da sve stignem bez žurbe. Dopustila sam sebi da se izležavam čak do osam u šatoru, da potom natenane doručkujem i polako se spakujem.

14141655_10208277055418839_8101509979418124496_n.jpg?oh=a4e0f8c48a294cfb68e40a985bb5e98c&oe=58849890

Tek što sam krenula, a naiđoh na Mek Donalds. Nije mi bilo neophodno da punim baterije elektornskih uređaja, ali imala sam dosta toga da završim onlajn, sa svog lap-topa, pa se smestih unutra. Jedna od stvari koju je trebalo da uradim bila je da ponovo pažljivo iščitam profil mog večerašnjeg hosta na listi Wormshowers. Minimum pristojnosti kada te neko besplatno ugošćava preko društvenih mreža je da zapamtiš kako mu se zovu članovi porodice, šta je dopušteno u njegovom domu a šta ne, kao i ostale stvari koje je smatrao bitnim da bi ih naglasio. Čitajući sada šta je Ken napisao, otkrih da je naveo kako živi na svega deset muinuta peške od Istorijskog parka Hokaido, muzeja na otvorenom, za koji je ostavio link. Odličan način da utrošim vreme koje mi je na raspolaganju do pet.

14264239_10208277142181008_5298535040505268978_n.jpg?oh=f9f02576f0ac38bf16e52835198a5d6c&oe=588518F6

Izlazeći iz Meka, put mi je presekla kolona ljudi za koje sam najpre pomislila da su neka organizovana turistička grupa, jer je na čelu išao čovek sa zastavom u ruci, kao oni vodiči tura. Ali koračali su previše žustro za turiste, a kada su se primakli, primetila sam da svi nose planinarsku odeću, gojzerice, da skoro svi imaju rančeve. Natpis na zastavi druge grupe koja je išla odmah iza prve, otkrio mi je da je reč o planinarima. „Sapporo Walking Asociation“, pisalo je na engleskom. Da nisam u Japanu, začudila bih se što je prosečna starost ovih ljubitelja šetnje na otvorenom sigurno iznad šezdeset. A možda i veća, jer kao što reče neko: ako Japanac izgleda kao da mu je osamdeset, onda posigurno ima sto dvadeset. Uglavnom, ovi veterani i ja naklonili smo se jedni drugima, poneko mi je mahnuo a osmehe nismo skidali sa lica.

14192097_10208277059938952_4158778182629708414_n.jpg?oh=5489105a59b173185b1b7c0a1f628ab7&oe=583C3402

No scena koju sam doživela nešto kasnije ostavila me je u potpunoj neverici. Zaustavila sam se kod jednog mladog para na autobuskoj stanici, da ih pitam gde se nalazi najbliža prodavnica. Htela sam da kupim hleb za sendviče, pošto je bilo vreme ručka. I da bih ima jasnije objasnila šta tražim, pokazah na svoj stomak gestom koji svugde u svetu označava glad. I tada, mahinalno, i devojka i momak krenuše da traže – ona u svojoj torbi, on po džepovima, očito razumevši da sam gladna i želeći da mi pomognu. „O, ne-ne!“ viknula sam, a njima kao da je laknulo kada su shvatili da moje stanje nije tako urgentno, pošto kod sebe nisu našli ništa što bi mi dali da zavaram glad. Kada sam se otkotrljala od njih, počela sam da se smejem u čudu. Lepo sam mogla da zamislim lekciju u japanskom bukvaru, iz koga se nacija podučava koliko ideogramima, toliko plemenitim manirima, među kojima je i onaj da se mora pomoći onome ko upita za pomoć tako što ćemo mu dati ono što je tražio.

14184486_10208277179341937_8141772854581591924_n.jpg?oh=b9b57a9523171afa518aabc98b6dcf18&oe=5850C99E

To me nagoni da ponovo (a kao da sam i prestajala) razmišljam o ovim ljudima. Gledam ih dok se kotrljam pored njih i ne mogu a da najpre ne primetim kako su svi dobro obučeni. I mladi i stari, svi imaju stila i sve na njima je nesumnjivo kvalitetno. Ne treba biti ni najmanje snob, niti imati posebno razvijen dar zapažanja da bi se to uočilo. Ali za razliku od naroda, među kojima je i moj, gde se skupe stvari nose sa naglašenom svešću o tome koliko su koštale, ovde su svi ležerni. Jer, oblačiti se kvalitetno za njih je jednako kao jesti dobro ili zarađivati dovoljno za život – civilizacijska tekovina koju nam omogućava naš rad.

14238151_10208277179301936_3115316064627019639_n.jpg?oh=029c74051b6def9f35c50d52ec34440d&oe=58816096

A kad je reč o radu, kao i o odmoru, Japanci ih podjednako poštuju. I kao što se radnim danima u radno vreme ne može sresti radno sposoban čovek na ulici, tako se danas, u nedelju, barem tokom prepodneva, osim rekreativaca, napolju ne može videti živa duša. Japanci ne rade nedeljom, izuzev prodavnica mešovite robe koje su otorene 24 sata i benzinskih pumpi. Taman kad pomalo počne da me nervira što nema baš nikoga, a oni polako krenu da izlaze iz svojih lepih kuća, kroz lepe bašte, na potpuno čiste ulice. Ova planeta koja se zove Japan ipak je naseljena.

14212094_10208277055218834_3890392161320165939_n.jpg?oh=576fdd60e12767c1e6fd2d36be87eea0&oe=584BA6F8

A njen najseverniji deo, ostrvo Hokaido, pripalo joj je krajem 19. veka, u vreme nakon kraja samuraja. Prenaseljenost je već ozbiljno počela da muči šogune, pa su tako pripojili ovo ostrvo Japanu. Zbog toga su nametnuli svoju upravu Ainu-ima, domorocima Hokaida koji u to vreme još uvek nisu imali probuđenu nacionalnu svest, već su živeli u brojnim plemenima, van ikakve čvršće povezanosti između njih. No možda presudan razlog bio je da se onemeguće Ruse da prošire soju kontrolu južno od ostrva Sakalin. Te podatke ispričao mi je vodič volonter u Muzeju na otvorenom, kog sam srela negde između postavki tradicionalnog ribarskog sela i sela poljoprivrednika. Po zanimanju je istoričar, a tu volontira nedeljom. Zanimljivo mi je što o tom delu japanske istorije govori bez ulepšavanja i opravdavanja, ali i bez osude svog naroda, iznoseći samo činjenice. Ali nažalost, nema mnogo vremena pošto ga čeka još dosta obaveza, tako da se posle petnaestak minuta razgovora razilazimo.

14212088_10208277056978878_2954343363261175966_n.jpg?oh=34b1b83078d659bdbae3e89bbb0538d0&oe=5880532E

A i nebo se zacrnilo, skoro je i pet, pa bih i ja mogla da polako krenem put kuće mojih domaćina. Nikada ne bih poverovala da ću to osetiti, i to posle toliko godina na putovanju i hiljade ljudi koje sam srela, a desetine onih koji su me ugostili, ali – pomalo me je uhvatila trema. Kakvi su Japanci kada se malo bliže upoznaju? Šta ako mi se ne dopadnu? A da li ću se ja njima dopasti? Pitanja su se rojila.



Komentari (12)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

srdjan.pajic srdjan.pajic 16:06 05.09.2016

Sjajno!

I nigde papirića na zemlji, flajke u potoku!
timotije timotije 18:11 05.09.2016

Dva različita i u nečemu slična naroda

Dok su Japanci morali da se naprežu umom i telom za da žive na prirodno trusnom području, Srbi su morali da se spremaju za bune i ratove za da se oslobode o onih koji su im nasilno prekinuli civilizaciski razvoj. Dok su Japanci neprestano morali da se bore sa prirodom, da je prilagođavaju, pa tako i sebe da prilagođavaju za da prežive, Srbi su morali da koriste prirodne resurse za da se kriju, beže od neprijatelja, pa nije moglo da im bude najvažnije da je prilagođavaju, jer su imali najnužnije za da se prehrane i bore. Dok su Japanci u toj borbi sa prirodom morali da budu disciplinovani, organzovani i vrlo radni, pa su tako stigli da budu mnogo jači od komšija što im je dalo mogućnost da ih napadnu i ubijaju za da obezbede bolje prirodne uslove za život, Srbi i danas još uvek moraju da se bore za teriotorije, iako sada zbog vekovne mentalne inercije, inače više se ne rađaju, a najsposobniji nalaze bolja mesta za rad i život u tehnički, tehnološki i kalturno naprednije zemlje.
Kada bi se Japanci preselili u uslove koje ima Srbija, za par godina bi mogli da žive samo od poljoprivrede, a kako za to su potrebne mašine i to bi napravili i izvozli.
I jedni i drugi taj napor za opstanak učino ih je da budu slični po ljubanznosti sa svakim ko im nije neprijatelj.
49 41 49 41 19:24 06.09.2016

Paradajz Drvo



Raste u vodi, kojoj se kompjuterski daju svi neophodni sastojci.
Rod i do 5 tona.

Probaj pa nam prenesi utiske o ukusu.
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:53 06.09.2016

Japan the Beautiful

Draga Snežana,
Kao i ranije, lepo je čitati tvoje blogove. Naročito sada, kada si u Japanu. Drago mi je da vidim da pokazuješ neskrivene simpatije za tu zemlju i njen narod. Samo nastavi.

Pretpostavljam da u tvom bedekeru PLACES TO VISIT AND SEE ima imena mnogih važnih i zanimljivih mesta u Japanu. Za svaki slučaj, slobodan sam da te podsetim da posetiš planinu Fudži (zovu je i Fudžijama), ili prođeš kroz neko mesto iz koga se ona dobro vidi.

Kao što se zna, u pitanju je planina koja za Japance ima poseban značaj – jedna je od njihove tri svete planine, najviša je (3,776.24 m) i izuzetno lepa.



(Usput, ja sam još uvek u fazonu Jukija Mišime, a njega pominjem zato što njegovo ime ima neke indirektne veze sa Fudžijamom. Naime Jukio Mišima je njegov književni pseudonim – pravo ime mu je bilo Kimitake Hiraoka – a Jukio dolazi od japanske reči "yuki” za sneg, dok je Mishima gradić koji je poznat po tome što se iz njega najbolje vidi snežni vrh te najpoznatije japanske planine).


little_radojica little_radojica 10:01 07.09.2016

Re: Japan the Beautiful

Jukio dolazi od japanske reči "yuki” za sneg


三島 由紀夫
Где је овде снег?
Такође, није било необично за Јапанце (данас јесте) да мењају своје име и да узму име свог села као презиме тако да цело ово увлачење Фуђија у причу је... ај да не лајем . Познати пример је Такезо Шинмен који је, кад је сматрао да је стасао, узео за презиме име свог села Мијамото, а име Такезо (武蔵) је променио у Мусаши које се пише на исти начин. Канђи, наиме, може да се чита и по јапански и по кинески и то у више варијанти изговора на оба језика () тако да број комбинација читања вртоглаво расте (то је у ствари и највећи проблем код учења јапанског). Знак за снег јуки (雪) се као име користи за женску децу (Јуки и Јукико). Није немогуће да га у имену има и неки мушкарац, али су шансе као да на Балкану нађеш момка по имену Снежан.

Немој ми само рећи да си и ово ставио у књигу о Мишими? Или да си нашао негде другде?
vladimir petrovic vladimir petrovic 16:31 07.09.2016

Re: Japan the Beautiful

little_radojica

... ај да не лајем

Bolje za tebe.
Znati stati je velika stvar.

Немој ми само рећи да си и ово ставио у књигу о Мишими? Или да си нашао негде другде?


Why not?
Pseudonimi (noms de plume) u književnosti širom sveta su poznata pojava. Razlozi koji pisca navode na to su različiti. Njihovim biografima i fanovima ostaje da pokušavaju otkriti da li u izboru pseudonima ima nekog vidnog razloga, ili je to učinjeno nasumce. Najčešće nije - nasumce.

Važno je reći da je Mišima navedeni pseudonim uzeo kao dečko, u 16. godini, i zadržaće ga do kraja života (u 45. godini). Zna se, bio je napredno dete, svojevrstan vunderkind, ali ne verujem da je baš izbor pseudonima bio produkt velikog razmišljanja i pametovanja, već je to uradio po intuiciji, ali i nekim svojim unutrašnjim porivima.

Američki japanolog Dž. Nejten (John Nathan) dugo je živeo u Tokiju, te je lično poznavao Mišimu i preveo njegov roman "Mornar koji je izneverio more" (The Sailor Who Fell from Grace with the Sea) s japanskog na engleski. Nakon Mišiminog teatralnog samoubistva Nejten je bio među prvima koji su napisali Mišiminu biografiju na engleskom. Knjiga je objavljena u Njujorku i odatle se prevodila na druge jezike širom sveta, tako da je Nejten umnogome zaslužan za upoznavanje sveta sa Mišimom.

U vezi sa Mišiminim pseudonimom Nejten kaže da nema nikakvog specijalnog značenja u tome što je izabrao baš ime Jukio Mišima (osim da je želeo ime od tri sloga, koje se, dakle, piše sa tri znaka).



Da dodam još jednu zanimljivost u vezi sa biografom Nejtenom. Zna se da je pred smrt Mišima bio aspirant za Nobelovu nagradu za književnost, ali je umesto njega (zamerano mu je navodno preterano desničarenje) nagradu dobio Jasunari Kavabata. A pola veka posle Mišimine smrti, Kenzaburo Oe (koji je svojevremeno, kao levičar, bio veliki protivnik Mišime) dobio je Nobela kao drugi Japanac po redu. Ovo pominjem zato što, kada je Oe išao u Štokholm da primi nagradu, bio poveo Džona Nejtena sa sobom, da mu bude prevodilac s engleskog; nije toliko čudno (sic) da Oe nije znao engleski (mada je Mišima govorio dobar engleski), ali je malo čudno da u tolikom Tokiju nije bilo prigodnije lokalne osobe za prevodioca sa engleskog na japanski, nego je morao da vodi Amerikanca.

P. S.
Hvala ti što si uopšte primetio moju usputnu napomenu o Mišimi, koju sam, istinski uzgredno, uputio vrloj Snežani Radojičić.


little_radojica little_radojica 17:35 07.09.2016

Re: Japan the Beautiful

Why not?


Па зато што је погрешно објављивати у књигама нетачне ствари (тврдио си да јуки из јукио има везе са снегом и да Мишимин псеудоним има везе са Фуђијем што је потпуно нетачно). И то ти говорим зато што си озбиљно проучавао Мишимино житије (озбиљније него било ко са ових простора?) а промакло ти је. Нејтену, пак, није.



Znati stati je velika stvar.


На обично "Мирко пази метак" рећи само "хвала Славко" је такође велика ствар.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 22:49 07.09.2016

Re: Japan the Beautiful

vladimir petrovic
Draga Snežana,
Kao i ranije, lepo je čitati tvoje blogove. Naročito sada, kada si u Japanu. Drago mi je da vidim da pokazuješ neskrivene simpatije za tu zemlju i njen narod. Samo nastavi.

Pretpostavljam da u tvom bedekeru PLACES TO VISIT AND SEE ima imena mnogih važnih i zanimljivih mesta u Japanu. Za svaki slučaj, slobodan sam da te podsetim da posetiš planinu Fudži (zovu je i Fudžijama), ili prođeš kroz neko mesto iz koga se ona dobro vidi.

Kao što se zna, u pitanju je planina koja za Japance ima poseban značaj – jedna je od njihove tri svete planine, najviša je (3,776.24 m) i izuzetno lepa.



Da, naravno, planiram da se popnem na Fudži
49 41 49 41 19:54 06.09.2016

U zemlji izlazeceg sunca

Weiheng®solar 21led Camping Night Light Remote Control+ USB Charger for Iphone



na amazon.com $ 35

p.s.
U zemlji sunca i tehnologija, verovatno jeftinije.

Japan Population (LIVE)
126,276,888 na 350 hilj. km2.
Nama, 22 miliona; bilo 'tesno' 255 hilj. km2.
Spiridon Spiridon 07:53 07.09.2016

gotovo je

sad kada si dosla do zemlje izlazećeg sunca cela moja porodica se ukljucila u pricu (dugo nam je trebalo) =)) Evo juce su klinci tokom vecere poceli sa pitanjima tipa, a sta joj se sve desavalo do sada ... (misleci na neke zeznute situacije).

Mislimo na tebe!

Snezana brave samurai!



little_radojica little_radojica 10:39 07.09.2016

Хокаидо

ја бих се тамо без размишљања преселио да ми жена није зимогрожљива. Јесте мало забачено, али баш ове године је шинкансен добацио до Саппороа, а има и јефтиних летова (ја летео за 6000 до Нагоје). Мислим да Влада и даље даје земљу бесплатно ко год хоће да иде тамо.

Кад спомену четинаре ту има занимљива прича. Њих су масовно плански почели да саде као замену након што су у индустријској експанзији почели да крче шуме. Дрво се зове суги, јапански кедар (мада вики каже да није стварно у сродству са кедровима) и ендемска је врста. Фора са њима је што је четвртина Јапанаца развила алергију на његов полен (ја још нисам, а пета ми је година овде тако да можда ни нећу), па с пролећа сви носе маске јер кијају, шмрцају и сузе ко луди. Маске као заштиту носе и болесни (уместо да сви остали здрави морају да носе, боље да их носе само болесни) и неки који раде на прометним местима и долазе у додир са много људи, али кад видиш призор као овај доле



то може бити само у сезони сугијевог полена.
Дрво се јако лако и брзо размножава и зачас је издоминирало јапанским шумама, тако да је сад свуда и нема бегања од полена. Иначе је и јако квалитетно дрво за градњу, право ко стрела, гране високо и ретко па има мање чворова (мада они данас масовно увозе филипнско дрво).

Супер су ти слике.

Само верглај и уживај
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 22:57 07.09.2016

Re: Хокаидо

little_radojica
ја бих се тамо без размишљања преселио да ми жена није зимогрожљива. Јесте мало забачено, али баш ове године је шинкансен добацио до Саппороа, а има и јефтиних летова (ја летео за 6000 до Нагоје). Мислим да Влада и даље даје земљу бесплатно ко год хоће да иде тамо.

Кад спомену четинаре ту има занимљива прича. Њих су масовно плански почели да саде као замену након што су у индустријској експанзији почели да крче шуме. Дрво се зове суги, јапански кедар (мада вики каже да није стварно у сродству са кедровима) и ендемска је врста. Фора са њима је што је четвртина Јапанаца развила алергију на његов полен (ја још нисам, а пета ми је година овде тако да можда ни нећу), па с пролећа сви носе маске јер кијају, шмрцају и сузе ко луди. Маске као заштиту носе и болесни (уместо да сви остали здрави морају да носе, боље да их носе само болесни) и неки који раде на прометним местима и долазе у додир са много људи, али кад видиш призор као овај доле



то може бити само у сезони сугијевог полена.
Дрво се јако лако и брзо размножава и зачас је издоминирало јапанским шумама, тако да је сад свуда и нема бегања од полена. Иначе је и јако квалитетно дрво за градњу, право ко стрела, гране високо и ретко па има мање чворова (мада они данас масовно увозе филипнско дрво).

Супер су ти слике.

Само верглај и уживај


Hvala za objašnjenje za kedrove.
Ove maske gledam već godinama svuda po Aziji. KAd zaređaju da ih nose, osećam se kao da sam usred nekog područja gde hara kakva endemska bolest.
Hokaido je zaista prelep, već ovo malo što sam videla. Treba da počnem da pravim galeriju, ali Picasa je ukinula svoju, pa sad i ne znam gde bih (osim na Google Photos ili Flickr gde to iziskuje dodatno vreme i napor.)
Evo par sa FB-a gde redovno kačim, svakog dana.










Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana