Nikola, moj drug iz detinjstva, jednom mi je ispričao, a bilo je to davno, kako je njegov deda, kome se ne sećam imena, jednog nedeljnog popodneva video vile kako igraju na loncu....Lonac je bio na šporetu, onom na drva...plavi lonac, ako se dobro sećam, sa poklopcem druge boje – bordo, ako me sećanje dobro služi... Deda je sedeo u kuhinji na hoklici, glave naslonjene na grubi drveni astal nasuprot šporetu smedervcu ... dremao je.... a kada je podigao pogled... vile su igrale na loncu....Koliko je tačno bilo vila i kako su izgledale, moj drug iz detinjstva Nikola nije mi rekao, a čini se ni njegov deda njemu.
Kada smo se vratili iz vojske, u kojoj sam ja bio radiotelegrafista, a moj drug Nikola služio u gardi, to kažem samo zato da se zna kakv je to mladić bio, devojke su počele da nas gledaju i zadirkuju. I dok sam ja uživao u njihovom društvu, Nikola ih je izbegavao.... Zašto? Ni danas mi nije jasno....Činilo se da mu nisu potrebne, da su mu iz nekog razloga bile višak.
Oženio se sledeće jeseni, a već idućeg proleća počeo je da kopni. Iz dana u dan bio je sve slabiji i slabiji. Pitao sam ga da li je bolestan, rekao je da nije.... Pitao sam i njegovu ženu, rekla je da ne zna.
Posetio sam ga u bolnici... Nikola je bio samo kost i koža.
I dok su se kraj bolničkog kreveta na gvozdenoj nahtkasni oljuštene bele boje, žutile tri narandže, moj drug iz detinjstva Nikola je jedva čujnim glasom prošaptao: Jedna od onih sa lonca imala je dugu crvenu kosu. Nekoliko dana kasnije Nikola je napustio ovaj svet.... bez dijagnoze.
Mesto u kome sam rođen i odrastao sve sam ređe posećivao. Vile koje igraju na loncu, a i pokojnog mi druga Nikolu, gotovo da sam zaboravio.
A onda jedne zime, mnogo godina kasnije, na svinjokolju, posle obilne večere, dok su za dugačkim stolom, uz masne đakonije i vino ostali najuporniji, do mene je doprla priča jednog od pripitih gostiju: Bio je petak, nešto iza ponoći... gust sneg je vejao, nije se video prst pred nosem.. vraćao sam se iz bircuza i dok sam prolazio kraj one napuštene kuće, iskočila je… Bila je gola, blede ruke i crvenu kosu omotala mi je oko vrata i prošaptala – dugo te čekam. Otrgao sam se, tri puta prekrstio i nastavio dalje… To me spasilo.
Od tada kuću Nikolinog dede zaobilazim u velikom luku.
...
Ovde bih rado zakačio neku od scena iz LEPTIRICE ili SVETOG MESTA, ali daleko su moji pokušaji da vas zaplašim od strahova koji nam je svojevremeno priredio veliki mag srpskog horora Đorđe Kadijević.
............
* Najpoznatija sukuba je Lilit ( Laylah, Lili, Lila. Ka-li) koja već hiljadama godina asocira na demonsko, nadmoćno i seksualno-magijsko u ženama. Prvi put se pojavljuje u sumerskom mitu, ali i u hindu, hebrejskimm i keltskim mitovima. Svoj demonski posao obavlja zavođenjem i seksualnim iscrpljivanjem oženjenih muškaraca. U književnosti, a filmovima pogotovo, neiscrpna je inspiracija za potisnute strahove muškaraca od suprotnog pola.