Piše: Rodoljub Šabić
Pre neki dan, "pretrčavajući" preko nekih tekstova i podataka o "reformskim" aktivnostima i njihovim rezultatima kod nas, setio sam se jednog starog vica.
Šala, vic, baš poprilično stari, iz vremena kad sam još bio mlad momak, a kad nam je zemlja bila socijalistička. Pa je, s obzirom na ovu drugu okolnost, vic bio "bezobrazan" odnosno "opozicioni". Neki se verovatno sećaju. Radi se o priprostom čoveku koji pita svog sina gimnazijalca: Je li mali, jesu li Marks i Engels bili doktori? A kad dobije pozitivan odgovor prokomentariše ga: Pa majku mu, kad su bili doktori što ne probaše prvo s miševi, a ne odma' s ljudi?
I "lecnuo" sam se. Jer, pomenute reformske aktivnosti i rezultati nisu me, naravno, prioritetno, čak ni uopšte asocirali na Marksa i Engelsa, već na one koji su bili "nosioci" nekih od njih i na "miševe i ljude".
Za ilustraciju, dve stvari. A bar ovaj put, ni prava javnosti, ni zaštita privatnosti.
Ali obe od velikog, odlučujućeg značaja za ostvarivanje oba "moja" prava. I svih drugih prava građana,takođe.
Prva je to da odgovorni i kompetentni ljudi odavno upozoravaju da bismo u vrlo dogledno vreme mogli da se suočimo s pomanjkanjem elite i to u dramatičnim razmerama. Ne misle naravno na političku "elitu", nje imamo i previše, već na visoko obrazovane kompetentne ljude raznih struka koji mogu zemlju i njenu ekonomiju da vode putem razvoja.
A akademska mreža nam je "reformisana" tako da je narasla do impresivnih razmera. Imamo čak 236 fakulteta i valjda 15 univerziteta!? Broj doktorata za pet godina porastao je za skoro 375%! Ali upisane studente tamo dočekuje čak dvostruko manje nastavnika nego što je evropski standard, a poslednje PISA testiranje pokazalo je da je preko 45% srednjoškolaca koji se na te fakultete upisuju funkcionalno nepismeno! A "eksplozija" doktorata je propraćena velikim brojem ozbiljnih, javno iznetih sumnji u njihovu vrednost. Nažalost, bez efekta.
Druga stvar je hronično tužno stanje našeg pravosuđa.
A prvi "reformski" Zakon o sudovima donet je 2001. godine. Dok je važio do 2009. menjan je što izmenama zakona, što odlukama Ustavnog suda čak 11 puta! A ovaj koji je sada na snazi za nepunih 8 godina menjan je 10 puta. I sa Zakonom o uređenju sudova stvari stoje vrlo slično. Prvi, takođe iz 2001. za 7 godina važenja menjan je 6 puta, zamenjen je sada važećim koji je menjan 7 puta.
Ove cifre dovode u pitanje ne samo "reformski" smisao ovakvih zakonodavnih aktivnosti, nego čak i onu narodnu "i ćorava koka nađe zrno"? Upućuju na apsurdno, tužno pitanje - da li je stanje u nekim oblastima obrnuto proporcionalno "naporima" koji su uloženi u njegovo "popravljanje"? Što sasvim sigurno nikako nije za šalu.