Koliko ono što mediji kažu/lažu/izvlače iz konteksta „ima veze“ postalo je na kratko jasno tek kada je ubijen Zoran Đinđić. Posle zabrana nekih novina i promena par redakcija od strane većine patriotiski odgovornih novinara (ne mislim na one sa RTS), stvari su se stabilizovale za vreme prvog premijerskog mandata Vojislava Koštunice. Sem B92, Blica, Danasa i par nedeljnika, sve ostale novine i televizije u maštovitosti promovisanja nebeskih vrednosti prevazilaze Miloševićevo vreme. Naime, nekadašnje diktatorske fore u medijima je bilo lako „pročitati“ između redova, dok sada za većinu laži iz Politike, Novosti, Kurira, Press-a, čak i glasači koji će glasati „za Evropu“ veruju da „mora da tu ima neke istine“.
Teze koje se podmeću/ponavljaju od početka izborne kampanje se javljaju u mnogo varijanti, malih ili velikih članaka, tema dana, intervjua, komentara itd, ali se mogu grupisati u sledeće:
1. Evropska Unija stoji loše, ima puno problema, gotovo uvek je nesaglasna, „velike“ članice pritiskaju i ucenjuju manje itd. Postoji milion varijanti ove priče, koju svakoga dana možete naći bukvalno svuda. Sećam se najave na Pinku od pre neki dan. Voditelj Petar Lazović (inače Savetnik za medije Velimira Ilića, tvorac poruke Veranu Matiću „...da se nosi u tri lepe...“) je najavljujući sledeći prilog rekao „... evo sada da vidimo da i u toj Evropskoj uniji ne cvetaju ruže i ne ide baš sve kako treba...“. Očekivao sam da će to biti otprilike odbijanje neke zemlje da proširi Šengen na ove nove ili nešto tome slično, kad ono – „gužva na Terminalu 5 na londonskom Heathrow“. Možda ovakva glupost ne znači puno, ali kada vam svaki dan serviraju po jednu, onda ćete početi da verujete da je EU potpuno bezveze ili makar ne toliko potrebna Srbiji.
2. Proglašavanje „Kosovo NIJE Srbija“ za izdaju i direktno laganje da se nešto krupno može promeniti. Ta promena koju mediji zajedno sa ekipom na vlasti promovišu tiče se ponovnih pregovora, smanjenja broja zemalja koje će priznati Kosovo ili sprečavanja da Kosovo postane član međunarodnih organizacija. U ovom poslednjem možda ima uspeha zahvaljujući Rusiji, ali čak i najekstremniji zastupnici nebeske Srbije intimno znaju da je Srbija do Kosova. Doduše, trenutno je možda i do Ibra, ali svakako ne dalje ... Generalno, svi mediji pumpaju tezu po kojoj čekamo nešto da se desi u vezi Kosova, a kada se to NEŠTO konačno desi, onda će Srbija odahnuti. Bez obzira koliko vam je važno Kosovo i mislite da je to duša Srpstva, da li ste imali prilike da pročitate neki tekst u kome neko (iz Srbije) kaže da Srbija treba da prizna Kosovo ?
3. Tekstovi o Čedomiru Jovanoviću, LDP i Bebi Popoviću se kreću od neutralno kratkih do ekstremno negativnih. Sve što možete nekom „zalepiti“ postoji u slučaju njih dvojice i ove partije. Upravo na osnovu članaka od kojih je dosta njih imalo i sudski epilog , veoma mnogo ljudi formira ekstremno odbojan stav prema ovoj stranci. Mnogo njih koji glasaju za DS su mi na pitanje „zašto ne glasaš za LDP ?“ odgovorili „Ne znam, ali ne mogu...“. Inteligentno protivpitanje „A otkud njemu džip i telohranitelji ?“ je takođe jedan od epiloga.
4. Postavljanje pitanja odgovornosti Srbije za ratove tokom 90-tih se i dalje sprečava tekstovima o zločinima nad Srbima. Najveći domet slobodnog novinarstva je postalo objaviti neku izjavu DS ministra u kojoj se govori o „završetku haške priče“. Kao da se tu ne radi o ratnim zločinima, žrtvama, potrebi da znamo šta i kako se desilo i slično.
5. Ako se ranije i postavljalo pitanje odgovornosti neke Vlade, za ovu poslednju to svakako ne važi. Kada čitam novine, ispada kao da su u poslednjoj Vladi sedeli Partija jogi letača i Stranka zelenih, a ne DSS, DS i G17. Meni je jako žao što oni imaju komplikovane odnose, ali kao građanina su me čitavu godinu lagali da je sve u redu, da se oni divno slažu, ali nijedan rezultat te Vlade nisam video. To što ova partija nije imala većinu ovde, a ova druga nije imala većinu onde –mene kao poreskog obveznika uopšte ne zanima. Oni NISU bili uspešni čak ni u onome što su proklamovali kao prioritete. To što se ove partije sada foliraju, takođe me ne zanima, ali mi nije jasno zašto nigde nema (sem na Blogu B92) teksta ili priloga koji će pokazati šta sve (ni)je urađeno. Prebrojte donesene zakone za vreme trajanja ove Vlade i sve će vam biti jasno.
6. Predstavljanje svih nacionalističkih, nacističkih, fašističkih i klero-whatever organizacija kao nečeg sasvim OK, njihovih stavova kao „poželjnih“ itd. Sem direktnih, uvek ima i indirektnih načina promocije npr. kada vas dva dana obasipaju vestima o češkim nacistima koji hoće ovo ili ono (pa pomislite – „pa eto, i u EU je to OK“) ili o ubistvima od strane ruskih neonacista (treba da pomislite: „užasni su ti ruski, ali ovi naši su baš fina deca). Da se razumemo, naravno da treba pisati o ovim pojavama, ali standardi „dobrog novinarstva“ nalažu da se o ovim POJAVAMA izveštava kritički, a ne da se pozivaju kao ravnopravni sagovornici u emisijama. „Utisak nedelje“ u kome se „Dveri Srpske“ pojavljuju kao jagnje koje poziva na „debatu o EU“ je u najmanju ruku sramota. Za one koji ne znaju ovu bogougodnu organizaciju, takva debata bi bila nešto kao rasprava da li je EU – đavo, sotona ili pakao. Ne preterujem uopšte.
7. Posle perioda ignorisanja većine incidenata u kojima su kršena ljudska prava, došao je i period u kome mediji izveštavaju o nekim incidentima na način koji je u najmanju ruku sramotan. Prvih dana one akcije protiv kupovine u albanskim pekarama u Somboru, mediji su o tome izveštavali kao da se radi o akciji protiv poskupljenja hleba. Ima i gorih primera: posle mesec i po dana nijedan medij ne postavlja pitanje koliko je prestupnika kažnjeno (ili će to biti) za divljanje po Beogradu, paljanje ambasada i pljačke. 1,2,5, 10 ? Da su vam spalili i demolirali kuću, da li bi vam bilo dovoljno da samo jedan bude kažnjen ili želite da u zatvor ide svako ko je u tome učestvovao ?
8. Posle uspešno plasirane teze da „Srbi nisu sposobni za demokratiju“ sada je na delu opšta popularizacija Rusije, Kine, Indije, Indonezije itd. Naravno, ne radi se to na glup način – kod Rusije se popularizuje stil vladanja Putina, kod Kine njena veličina i odnos prema Tibetu i Tajvanu, kod Indonezije što je „najmnogoljudnija muslimanska zemlja, a ipak se protivi nezavisnosti Kosova“.
9. Kao i sa onim neonacističkim nesrećnicima, mediji veoma paze da dovoljno prostora (čitaj što više) daju advokatima optuženih za ratne zločine i organizovani kriminal. Rezultat: rašireno ubeđenje da se „nikad neće saznati PRAVA istina“ u mnogim slučajevima. Follow-up: Tomislav Nikolić obećava da će on da „pregleda slučajeve i abolira nevine“.
10. Medijska strategija pod naslovom „Ma svi su političari isti/korumpirani“ dostigla je jedan od svojih najbezobraznijih trenutaka kroz divljanje nad porodicom bivšeg gradonačelnika Bogdanovića i odbijanjem „Politike“ da dostavi informacije o tome. Već sam zamislio sebe kako posle istraženog slučaja torture objavim tekst o tome, a odbijem da policiji pružim podatke o tome.
Kao šlag na tortu treba dodati izveštavanje o sportskim događajima. Kada naprimer Đoković pobedi to je onda bilo nešto kao „protivnik nije mogao NIŠTA da uradi protiv odlične igre“ ili štogod slično, a kada izgubi onda bude „povreda/prehlada/bolest ga je sprečila da POBEDI“ ... Naravno, porazi nisu ni upola kvalitetno pokriveni kao pobede...
A šta se čita u svakom jutarnjem autobusu ? Kurir – najmanje 80%.