Postojao je razlog što se desio. I te kakav. A desio se kako se desio. Onako, kako je jedino mogao da se desi. I onaj 6. oktobar, i 12. mart 2003. i sve što će ići kasnije ... - ima neku svoju ovdašnju, na žalost, logiku. Danas takav sled deluje još logičnije no što se onda mogao, kroz nagonski oprez, ako ne zaključiti, a ono makar nazreti.
Floskule o izneverenosti ponavljaju sada i jedna, i druga, i treća strana. Valjda, umesto napora da se stvar suptilnije analizira, ili da se ne daj bože uđe u sukob sa velikom većinom koja danas petooktobarsko dešavanje vidi kroz 2-3 lake fraze, bolje se postaviti u ulogu ekstremne poštenjačine i izraziti negodovanje zbog „uzalud potrošene energije“. A tek zbog krađe, obesti ...
Pre i posle 2000. godine? Seti li se poneko umrlica sa likovima mladića koje su svakodnevno kačene po srbijanskim banderama, seti li se iko krađa na izborima, seti li se iko premlaćivanja građana po ulici, seti li se iko piramidalnih banaka za isisavanje novca iz džepova i slamarica ovdašnjih ljudi, seti li se iko rafova koji zjape, seti li se iko onih silnih ratnih profitera (sa narastajućim kapitalom koji će i posle 2000. kupovati sve po Srbiji i izbacivati ljude iz preduzeća na ulicu pomoću batinaša), seti li se iko mizernih plata lekara, sudija .., seti li se iko masovne depresije i beznađa ... (?)
Valjda razumnom ne treba objašnjavati šta je bilo lošije, ako se već vrti kako je sva propast počela 2000. A gle čuda, samo godinu dana pre te prokazane 2000. išla su dešavanja koja, eto, valjda nisu propast, nego su samo, eto, malo pobijeni ljudi, malo skršeni mostovi, a Srbija zemljica nakrcana osiromašenim uranijumom. To su godine susedne. Kako je moguće ovo kasnije po zlu pretpostaviti onom prethodnom?!
Faktor koji se makar usput mora napomenuti, da ne bi bilo amnestije, jeste činjenica da su se nakon 2000. sive, crne i bele eminencije socijalističkog režima infiltrirale u stranke „demokratske provinijencije“, te da su odatle delujući površile dva glavna posla – jedan je čuvanje pajtaša koji su prethodnih godina već stekli znatan imetak, drugi je sistematsko skrnavljenje struktura u koje su se ubacili. Tako su vrlo brzo partije nekadašnje opozicije postale pune „novih ljudi“, i sve neprepoznatljivije. Ta čudna mešavina ljudi, ideja i kapitala (kapitala pre svega) postavila je kurs koji sa 5. oktobrom više nije imao puno veze.
Elem, izneverenje se vremenom nametnulo kao preovlađujuć doživljaj. A izneverenje pored ostalog proizilazi i iz preteranih očekivanja. Kad se visoko postavi lestvica očekivanja, onoliko koliko baš niko ne može stvarno da skoči, nastaje neminovan utisak, gore pomenut. Ali, pri formiranju nečijeg očekivanja, po kakvoći očekivanja, vidi se i zrelost nekoga koji očekivanje postavlja na određen stupanj: ako je pretpostavka toliko nerealna, onda to valjda govori i o njemu samom, o njegovoj zrelosti, znanju, spremnosti, sposobnosti analize itd. Toliko ekstreman promašaj u proceni jasno kazuje da ovde ni izbliza nije bilo snage, znanja i volje da se 5. oktobar učini onim što je on deklarativno predstavljao.
U onim uslovima, u onom vremenu, sa onim ljudima ili protiv onih ljudi... – i uz silan svet koji je odmah nakon pada režima (šta god to značilo) pohrlio da se učlanjuje u stranke dos-a, pre svega u dss – nije se moglo dobiti više od ovoga što se dobilo. Mada, ono što se dobilo opet je dramatično puno. Prestanak ratova, prestanak izginuća, otvaranje ka svetu, prestanak izbornih krađa, civilizovanje ... To su samo neki od nespornih dometa 5. oktobra. Ta uslovna revolucija dala je onoliko koliko je u nju uloženo. A malo ko je bio spreman da uloži, da se suoči sa potrebom istinskih promena na svakom koraku; čak i promena kod sebe, hm, makar malih. Naprotiv, promene su se očekivale odozgo, i na tacni, a na terenu se čuvalo zatečeno stanje, ustrojstvo, isto ono koje je zapravo i dovelo do svekolike nesreće 90-tih, pa se na kraju bežalo u 5. oktobar. Velika sila se sjatila u kratkom periodu onih dana, po ulici, ali stvarna spremnost na promene definitivno nije postojala. Mentalitet je pobedio. Navike, stečene ranijih godina, nadvladale su sve drugo. U tome se 6. oktobar istopio. Ali, ne i onaj prethodni datum. Uprkos svim nastojanjima da se retroaktivno demontira, 5. oktobar je nekim čudom ostao netaknut.
Pravo na ogorčenje i pravo na entuzijazam, prema povelji o ljudskim pravima, sasvim su ravnopravni.